Ne zaboravimo Martirologij u jamama

Mučno je manipulirati sa žrtvama za dnevno-političke ciljeve i ideološke obračune. No, mučno je i biti nijem u spomenu stradalnika, odnosno procesuiranju nalogodavaca i izvršitelja masovnih smaknuća svojih sugrađana, i to za točno određeno razdoblje svoga postojanja.
Autor: Ines Grbić Photo: www.pobijeni.info srijeda, 04. ožujka 2015. u 11:11

Sramota je europske države, da ni sedam desetljeća od njegovog kraja (završili su pucnji samo na bojišnicama), u Hrvatskoj ne postoji popis stradalih u Drugom svjetskom ratu i poraću. S nama žive ljudi koji ne znaju u kojoj je jami križnog puta hrvatskog naroda završio njihov otac, majka, sestra, brat… Prema nekim procjenama, više stotine tisuća ubijenih u Hrvatskoj od 1945.-1990. (u Hrvatskom institutu za povijest registriran je dio, petsto tisuća stradalih), predmet su lakonskih priča i dijaloških prepucavanja, a ne istraživanja forenzičara u kutama. Nastavi li se ovako, ta će grobišta postati arheološka nalazišta, a u iskapanju i identifikaciji kostura, među kojima su civili, politički neistomišljenici, ratni zarobljenici, razvojačeni vojnici, forenzičare i medicinske stručnjake će zamijeniti arheolozi. Gledamo ne hodati po pločama pokojnika na grobljima, a koje nehajno nepoštovanje činimo hodajući po mjestima u čiji je bezdan bacan čovjek na čovjeka. U Hrvatskoj su materijalni dokazi još uvijek pod zemljom; tu i tamo ih se sramežljivo spomene, a onaj tko treba, ne otkriva ih ni dotiče. Postaješ promicatelj mržnje koji dijeli narod i vraća u prošlost, i nema izvora koji će te oprati, jer su tako zagađeni.

Plaću treba zaraditi

Dugu, glasnu i moćnu šutnju (vlasti i medija) i tihu a nemoćnu težnju (naroda), propitao je i Laudatov dokumentarni film 'In odium fidei – iz mržnje prema vjeri', na čiju su premijeru pohrlili brojni u Zagrebu i BiH, željni otkrića istine o šezdeset i šest hercegovačkih franjevaca ubijenih 1945. g., kada je desetkovana intelektualna elita koja je obrazovala i svekoliko podizala puk tamošnjeg siromašnog kraja. Istovremeno, čujemo i isprazne, nedomišljene i nepromišljene parole, nažalost, i s najviših državni(čki)h razina, kako je od 'bavljenja prošlošću' važniji pogled u materijalnu izgradnju budućnosti. Takvima, mimo apela za potrebom (nematerijalnog) poštovanja žrtava, treba odgovoriti njihovim rječnikom i stanjem duha. A to je da, ostaviti prošlost u smislu mirovanja procesa koji otkrivaju zločine komunizma, znači nekoga (inače prozivane 'besposlene' javne službe) nepošteno poštedjeti obavljanja poštenog posla. S materijalistima i zagovornicima radničkih prava treba argumentirati na toj osnovi, nimalo politološki, duhovno, a tek znanstveno-povijesno… Kao što se sustav u Hrvatskoj, radi zadovoljenja EU standarda, preobrazio u izradi zemljišno-knjižnih katastara, legalizaciji kuća, energetskih certifikata i sličnih nameta, kako to da, tim tragom probuđenog radnog morala javne uprave, u Hrvatskoj nije moguća još jedna pravna, sistemska, državna reforma, koja zna i raspolaže sredstvima, a ne smatra perverznim amnestirati nerad u procesuiranju točno određene vrste zločina – komunizma. Tu nema diktata za usklađivanje s pravnom stečevinom EU-a. Da je takvo poimanje prava, javnog reda i socijalne etike ovdašnjim 'europejcima' šokantno, pokazuje slučaj Perković-Mustać. 'Našima' je jednostavno nepojmljivo da njemački sudac, bez skrivenih obračunskih namjera, 'samo' želi ad acta staviti nedovršeni posao razrješenja likvidacije hrvatskih emigranata. Nijemcima smeta prašina i nečistoća zbog nerada.   

(Ne)slavni rekord Crkve u Hrvata

Hrvatska je zemlja s najvećim brojem ubijenih crkvenih službenika, žrtava komunizma, u Europi. Među 663 ubijena klerika su četiri biskupa (zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac, Josip Carević, dubrovački biskup, Dragutin Čelik, banjalučki i Janko Šimrak, vladika križevački ), 506 svećenika, 17 svećenika umrlih od tifusa, 50 bogoslova, 38 sjemeništaraca, 17 vjernika laika i 31 redovnica. Za usporedbu: u Njemačkoj je stradalo 330 crkvenih službenika (220 u nacizmu, 110 u komunizmu); u Drugom svjetskom ratu i poraću u Sloveniji je ubijeno 220 mučenika Crkve, u Poljskoj 187, Albaniji 67, u Češkoj 20 svećenika. U Slovačkoj je stradalo 14 crkvenih službenika, u Mađarskoj deset svećenika, a oko tisuću i pol ih je osuđeno na zatvore i logore. O rigidnosti hrvatskih komunista govori da je na pet milijuna Hrvata ubijeno 663 crkvena službenika, a na toliki broj Slovaka, stradalo je njih četrnaest. Među nad/biskupijama, prednjači Zagrebačka sa 78 ubijenih svećenika, Đakovačko-osječka (30), Splitsko-makarska (27), Gospićko-senjska (18), Dubrovačka (17), Zadarska i Porečko-pulska (14), Križevačka (12) itd. U BiH, broj mučenika u Vrhbosanskoj nadbiskupiji iznosi  39, u Banjalučkoj 25, u Mostarsko-duvanjskoj 20. U redovničkim zajednicama ubijeno je 286 članova. Te podatke dugujemo marljivom 17-godišnjem istraživanju don Ante Bakovića, objavljenom u Hrvatskom martirologiju 20. st., koji je povijest upoznao i u zatvoru – u njih sedam robijao je deset godina.  

Komisija HBK i BKBiH nadomješta

Statistički, Hrvatska je po (planskom) stradanju jednog dijela svog naroda – službenika Katoličke Crkve, najviše mučenička zemlja Europe. Težina te činjenice nedovoljno se ističe i među pripadnicima sadašnjeg naraštaja hrvatskih klerika. Pripišimo to poniznosti žrtve, koja ne želi prikupljati bodove 'divljenja' ili sažaljenja, preko kostiju ubijanih u vlastitim redovima. Kad god se službena Crkva u Hrvatskoj izjašnjava o potrebi suprotstavljanja negacionizmu – nijekanju počinjenih komunističkih zločina, nasuprot podlom i lažnom 'humanizmu' koji vapaj te praznine kolektivnog pamćenja naziva revanšizmom, ne ističe primarno taj podatak, koji je znakovita oznaka hrvatskog identiteta. No, zanimljiva je društvena i državna podvala kako je o odnosima Crkve i države u Hrvatskoj, u javnosti, donekle probabljiva tema i predmet razgovora povrat crkvene imovine, ali ne i povrat ljudskih kostiju potomcima stradalnika. Zvijerskim metodama oduzimani su pokretni životi, a ne samo nepokretna imovina. Štoviše, „komunizam ne samo da je oduzimao živote, nego i pravo na grob“ riječi su gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića, predsjednika Komisije HBK i BKBiH za hrvatski martirologij. To tijelo čini ono što ne radi vlast: marom župnika i biskupijskih povjerenika nastoje se popisati stradali u svakoj biskupiji, rade na uređenju Svehrvatskog groba, predviđenog za sve neidentificirane žrtve stradanja novije hrvatske povijesti, podno Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, mjesto pijeteta kakvo imaju mnoge zemlje u sjećanju na svoje stradale. Komisija u suradnji s Hrvatskim katoličkim sveučilištem, gdje je osnovan Centar za istraživanje totalitarnih sustava, organizira skori znanstveni skup 'Istina će vas osloboditi – Sučeljavanje Crkve u Hrvata s komunističkim naslijeđem'.  

Zdrava budućnost treba zacijeljenu prošlost

U bivšoj Jugoslaviji otkriveno je oko 1800 masovnih grobnica: u Hrvatskoj 900, u Sloveniji 600, Srbiji 200, BiH više od 100. U Širokom Brijegu i okolici otkriveno je 128 grobnih mjesta, a ekshumirano je tek 135 tijela iz desetak grobišta. Prema popisu hercegovačkih župa, u Hercegovini je u Drugom Svjetskom ratu i poraću ubijeno oko dvadeset tisuća Hrvata. Umjesto antieuropejskog poticaja u Hrvatskoj kako je krajnji čas ostaviti prošlost iza sebe (Nijemci su do danas pognute glave u sramu od nacizma koji nije krio svoje zločinačke namjere, za razliku od komunizma koji je pozlatio svoju prijetvornost o dobroj teoriji/namjeri u početku, a lošoj realizaciji u završnici), zdravo bi i katarzično, a prema potomcima žrtava i pošteno bilo, shvatiti kako je krajnji čas da se državni aparat, pravnim sredstvima, s prošlošću uhvati u koštac. Kako to čine u procesuiranju individualnih zločina od strane Hrvata u Domovinskom ratu, da s barem petinom toga žara počnu otvarati ladice papira i grobnice sustavnih i planski provedenih masovnih pogubljenja u devetsto jama u Hrvatskoj. Analogno upozorenju sv. Ivana Pavla II. da „Crkva koja ne čuva sjećanje na svoje svjedoke, svoje mučenike jučer i danas, ne može zahtijevati čast da bude nazvana Kristovom Crkvom“, upitajmo se koja je i kolika čast države, koja sustavno i hladnokrvno, kako ih je njen režim i ubijao, desetljećima ignorira zločine, ne distancirajući se od njih (osim zaboravom), a kamoli da ih osudi. U policijskoj inventuri na kraju godine, u kojoj se lošim smatra i jedno neriješeno ubojstvo tog ili bližeg prethodnog razdoblja, nema podnošenja računa za (ne)obavljenu javnu djelatnost ni tjeskobe zbog pomilovanja komunističkih zločina odjevenih u oslobađajući antifašizam. Tko terorizira društvo frazom o podijeljenom narodu, dok se vlast njegovog vrhovnog tijela, Hrvatskog sabora, svrstava uz nekontroverzna gubilišta (Bleibrug je kontroverzno mjesto koje traumatizira, u Jasenovcu je sve jasno) te sramotno ukida pokroviteljstvo nad komemoracijom Bleiburga? Historiografski posao i institucionalno istraživanje dokinuto je i ukinućem saborske komisije za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava, Ured za pronalaženje, obilježavanje i održavanje grobova žrtava komunističkog režima nakon Drugog svjetskog rata pripojen je Ministarstvu branitelja. Sve to, od moralne, pravne, a tek pravedne potrebe valorizacije mučenika, izaziva mučne osjećaje u procesu koji jedne žrtve proglašava nevinima, a druge krivima.

Europa kaže

Rezolucija Europskog parlamenta navodi broj od 95 milijuna ljudi koji su žrtve komunističkih režima. U tim čistkama ubijeno je četiri puta više ljudi nego ih je stradalo od Hitlera. Parlamentarna skupština Vijeća Europe osudila je totalitarni komunizam u dvije rezolucije: Rezoluciji 1481 o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima, 2006. g., i u još manje isticanoj Rezoluciji 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, 1996. g. Ako je nekome nejasno što učiniti s naslijeđem, u vidu biste Tita ili njegovog naziva trga, što je samo vidljiva posljedica mentalnog naslijeđa naših suvremenika, može naći smjer u Rezoluciji koja poziva "sve komunističke ili post-komunističke stranke da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovno procijene povijest komunizma i vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi i da ih osude bez ikakvih nejasnoća". Europski parlament kaže: komunistički režimi u Europi u prvih deset godina nakon rata pobili su milijun ljudi, ali nema dovoljno znanja ni svijesti o tim masovnim zločinima. Vijeće Europe je osudilo komunističke zločine; taj režim je “gazio ljudska prava pojedinačnim i masovnim zločinima, smaknućima, usmrćivanjima u koncentracijskim logorima, izgladnjivanjima, deportacijama, mučenjima, robovskim radom i drugim oblicima psihičkog masovnog terora“.

Uništena dušebrižnička i intelektualna mladost

Hrvatski svećenici, altruisti koji su partizane spašavali, nisu vjerovali da bi mogli biti žrtve brutalnih smaknuća. Ta njihova naivnost, odnosno, vjera u čovjeka, pojačana činjenicom da nema nikakvog razloga kojim bi čovjek u halji i kolaru bio prijetnja režimu, do likvidacije, jer im ovaj za to nije dao povoda, dodatno preteže na stranu pobjede ljubavi prema vjeri od strane mučenika (amor fidei), u odnosu na mržnju prema vjeri od strane progonitelja (odium fidei). Smetali su i simboli te vjernosti – zbog unovčenja. Kada drug ubijenom biskupu Careviću nije mogao skinuti prsten s ruke, nožem mu je odsjekao prst, skinuo prsten i stavio ga u džep, a prst bacio u grm. Vrhbosanski mladomisnik, pjesnik Stipe Barišić, sedam dana nakon svoga ređenja, ubijen je u vlaku na putu za služenje svoje mlade mise: Umjesto nekrvne žrtve na oltaru, prikazao je Bogu svoju krvnu, žrtvu života, kaže don Anto Baković. S. Eulaliji Kulijer, Klanjateljici Krvi Kristove, prije nego je ubijena i bačena u Orljavu, kao orguljašici, odrezali su prste i rekli: Sad sviraj! Najmlađa žrtva među klericima je 12-godišnji sjemeništarac Ivan Skender, a najstariji je 83-godišnji mostarski svećenik Vide Putica, kojeg su mučili pa živog zapalili. Tragom krilatice 'Pobijmo mlade, a stari će ionako proći', trećina mučenika, njih 206 ubijena je u dobi između 31 i 40 godina. Dvadeset posto mučenika (136) ubijeno je između 21 i 30 godina, 15 % (98) između 51. i 60. godine života, a 87 ih je imalo od 41 do 50 godina. Većina je masakrirana, zaklana, pečeni na ražnju, živi zapaljeni, utopljeni, prebijeni nasmrt, potkovani kao konji, obješeni, razapeti, živi zakopani u grob, oderane kože, tjerani da sami sebi kopaju grob. Najviše mučenika, njih 263, usmrtila je Ozna, Udba i Partija nakon 9. svibna 1945., a do tog datuma, njih 240 ubili su partizani. Pravna osnova za procesuiranje zločina postoji, no ne i politička volja. Brojni urudžbeno klasificirani dokumenti sabrani su i u publikaciji 'Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj od 1944.-1946.', Hrvatskog instituta za povijest, u kojima je navedeno tko je nalagao i izvršavao, poimence opisano kako su Odjel za zaštitu naroda, maršal Tito i komiteti rješavali egzistenciju njemačkih, mađarskih, ustaških i domobranskih obitelji.

'Ja ni danas ne znam čitati naglas'

Na ovogodišnjoj 70. obljetnici stradanja u Auschwitzu, središte komemoracije bio je govor preživjelih, jer za deset godina te mogućnosti neće biti; kad svi preživjeli umru, nestat će i prilika da ih se sluša i pita, kaže Pawel Sawicki, glasnogovornik državnog muzeja Auschwitz. Prije deset godina, na komemoraciji je bilo tisuću i pol preživjelih, sve ih je manje. Svjedoci i preživjeli u Hrvatskoj nisu traženi suradnici u demontiranju službene istine/institucionalizirane laži, nametnute višedesetljetnom represijom državnog ideološkog aparata. Istina jednog pojedinca, svjedoka ubojstva hercegovačkih franjevaca, glasi: „Ja ni danas ne znam čitati naglas. Jer nisam smio govoriti. Strah me bilo govoriti glasno, da netko zna gdje sam i što sam, toliko sam bio preplašen“. Nijemost i blokada procesuiranja komunističkih zločina i govora svjedoka ne smije biti realnost hrvatskog pravnog sustava i državnog uređenja. Po tapetu nad zločinima hod je klimav. Strah u kostima preživjelih žrtava i 'strah' od iskapanja kostiju u jamama – riječ je o životima ljudi kojima se sustav, u ime lažnog 'pomirbenog zatvaranja prošlosti', bezdušno poigrava i ruga. I toliko tlači i opet ubija, da ni frustracija zbog i u boli više nije moguća. Dokad? Suočavanje s posljedicama svog čina, najveći je stupanj zrelosti i ozdravljenja pojedinca. Isto tako i naroda. Koje fondove ponuditi, da se to 'poglavlje' ljudskih sudbina izpregovara?