Hrvatska ne bi trebala zaboraviti

"Vođa u Hrvatskoj nema ni na jednom području. U politici su samo ucjenjivači. Ono što im je zajedničko jest želja da radikalno minimalizira ljudsku prirodu - i poriče bilo što što je božansko."
Autor: fra Jozo Grbeš, OFM Photo: pixabay.com nedjelja, 22. travnja 2018. u 09:10

Već duboko u drugom desetljeću 21. stoljeća, Hrvatska izgleda zbunjeno i bez karte za putovanje naprijed. Političari djeluju odvojeno od naroda. Trgovina pojedinaca u politici odavno je već na djelu. Zakoni su napravljeni da je trgovina jedini moguć vladavine. Sabornici ne odgovaraju ljudima koji su ih trebali izabrati nego velikom vođi. Moć vlasti jedini je izgledan cilj.

Upravo je nedavna Konvencija pokazala istinost navedenog. Većina ljudi koji odlučuje u ime svih su nominalni kršćani ili kako se na Zapadu popularno zovu Cafeteria Catholics (poslužiš se kad nešto treba, a kad ne treba, odbaciš). Vođa u Hrvatskoj nema ni na jednom području. U politici su samo ucjenjivači. Ono što im je zajedničko jest želja da radikalno minimalizira ljudsku prirodu - i poriče bilo što što je božansko. Postoji tendencija dovođenja u pitanje podrijetla, pa čak i stvarnosti ljudskog jedincatog dostojanstva. Konkretno oni vode urušavanju moralnog standarda, tog drevnog panja na kojemu su se stoljeća gradila. Kontradiktorno ipak je istina kako svi mi stalno doživljavamo stvarnost moralnog izbora. S druge strane, duhovnost je slaba. Odavno već zagovaram ideju o duhovnosti političara jer većina se njim izjašanjava kao pripadnici neke duhovnosti. Događa se čini mi se opasna kombinacija miješanja kzavi religije, politike i novca. Tradicija, prošlost, žrtva ili istina prošlosti doživljava najveće razapinjanje. A dobra tradicija je zajednici ono što je sjećanje pojedincu (John O’Donohue).

Grčki izraz, "vječna budnost je cijena slobode" sažeo je jako dobro odnos slobode i odgovornosti. Sloboda našega vremena kao da je postala mjesto zaborava. U slobodi kao da se može sve dogoditi osim sjećanja. A sjećanje je čovjeku orijentacija. Sjećanje je i čin duhovne odgovornosti osobe. Duhovnost je stoga velika snaga svake egzistencije ako čovjek prihvati princip vlastitog duhovnog postojanja.

Duhovnost je mjesto mudrosti i življeno duhovno iskustvo naroda. To je ogroman potencijal snage. Iskustvo jednog naroda! I najbolji umovi i najkritičniji umovi to znaju, jer ponavljam tradicija je zajednici ono što je sjećanje pojedincu. “Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca.” (Čl. 12.1 Konvencije) Ako izgubimo sjećanje, probudimo se ujutro ne znajući gdje smo, tko smo ili na kojim temeljima stojimo. A stojimo uvijek na nečijim temeljima, na ramenima mnogih koji putovaše prije nas. I stoga ako izgubimo tradiciju nalazimo se onda u zbunjenom kaosu vlastite egzistencije.

Iako kršćanska tradicija ima i svojih mučnih strana kao i sve što je ljudskih ruku djelo, ipak težište je na velikim nakupninama velike svjetlosti i ogromnog osvježenja i ozdravljenja. Dužina tradicije znači i dubina bogatsva, velikih izvora iz kojih svatko može crpsti. I mislim da je to kritično pitanje u svima nama, jer tko želi imati zrelu odraslu, otvorenu, dobru, kritičku vjeru, on mora provesti najsnažniji i najteži razgovor sa svojom tradicijom. Jer zaista čovjek mora biti duboko ukorijenjen u tradiciji kako bi bio čvrst u integritetu. Samoća, izdvojenost ili prekriživanje tradicije vlastitog naroda plaća veliku cijenu slobode.

Fra Jozo

Travanj 2018.