Preko uspjeha Vatrenih svijet izrazio poštovanje hrvatskoj patnji u prošlosti

'I gle čuda, kako su nas nazivali. Ratnici! Tim atributom darovale su nas, tako nazvale zemlje, urednici i medijske agencije, a ne mi sami sebe. Tako se nismo predstavljali'
Autor: Ines Grbić Photo: Igor Kralj/PIXSELL subota, 21. srpnja 2018. u 09:50

Opravdano je govoriti o obrascu Vatrenih koji treba primijeniti u djelovanju za budućnost i u drugim područjima u Hrvatskoj. Taj zadatak imaju osobito predstavnici vlasti. Jer, ogromna je razlika između poniznosti svjesne svoga identiteta koja te uzvisuje i izaziva poštovanje (pokazali Vatreni) i bezličnog sluganstva koje te ponižava, guši tvoju autentičnost i izaziva omalovažavanje (što rade vlastodršci).

Velika je razlika između samopoštovanja i demonstracije svojih kapaciteta, vjere u njih pod motom 'Po sposobnosti, mi smo s drugima u svijetu ravnopravni, pa i bolji' (Vatreni) i degradiranja vlastitih snaga s konstantnim ubrizgavanjem cjepiva u hrvatski narod po receptu: 'Mi smo mali, o nama drugi odlučuju, nas se ništa ne pita, mi svijetu ne možemo konkurirati'. Tu je laž i izgovor za vlastiti kukavičluk, konformizam i nesposobnost kakvima nas se zasipa, razbio i demantirao utemeljitelj hrvatske države, prvi predsjednik Franjo Tuđman. Uspjeh u konkurentnosti uvjerljivo i na osobit način pokazuju Hrvati u dijaspori.   

Djelotvorni naputak Vatrenih sada je i slavom ovjenčan. Hrvatska, osim iznimno i iznimaka, pojedinaca i skupina, poput sportaša, nema sjajnu sadašnjost, upravljački ni infrastrukturno razvojno. Tim više i baš zbog toga svijetle nogometni Viceprvaci svijeta, Vatreni. Da je potencijal Hrvatske mnogima bio nepoznat, pokazuje sadašnje 'otkriće' nas tijekom Prvenstva i začuđujući hvalospjevi svijeta o Hrvatskoj.

Kako su nas drugi opisivali, doživljavali, slavili, želeći zagrabiti ispod površine, otkriti pozadinu prikazanoga od strane Hrvatske nogometne reprezentacije u Rusiji? Bili su to zapravo izrazi poštovanja i priznanje slavnoj hrvatskoj prošlosti. I to ne bilo kakvoj. Nego patničkoj, stradalničkoj, opstaloj u teškim uvjetima. Dugotrajnu trnovu krunu naše zemlje, po igri na Prvenstvu na tren su pokrile lovorike. Na snažne hrvatske predstavnike i strukture u sadašnjosti, nisu se imali na što i na koga pozvati. U apatičnoj svakodnevici pojavio se izbornik Zlatko Dalić, sposoban ostvariti snažno zajedništvo i pobjednički tim u svjetskom događanju koje prožima duh cijele planete.

Mnogi nisu znali gdje je Hrvatska na karti, a kamoli tko u njoj živi. Ako nema toga što vas podržava i podiže u sadašnjosti, moramo se okrenuti vašim korijenima, prošlosti. Ako niste tako moćni zbog vidljivoga (velik broj stanovnika, jaka liga, nogometni kampovi, stadioni) ono što vas pokreće do takvih rezultata mora biti nešto nevidljivo. Ako to nije materijalno, onda je to duh, vrijednosti. Svijet je energičnu i pobjedničku motivaciju, pogon, gen hrvatskih reprezentativaca, otkrio u duhu hrvatske prošlosti.

I gle čuda, kako su nas nazivali. Ratnici! Tim atributom darovale su nas, tako nazvale zemlje, urednici i medijske agencije, a ne mi sami sebe. Tako se nismo predstavljali. Ta u vlastitoj zemlji naučili smo da se toga treba sramiti. Da te se zbog toga progoni. Dojam i opisi svijeta koje su, ovaj put bez prigovora o militarizmu preuzeli i domaći mediji, bio je da hrvatski reprezentativci igraju poput ratnika.

Taj pacifistički 'Za mir u svijetu' (europski) svijet, koji nije za to da vojska preventivno štiti granice država, nego da posljedično reagira na masakre na ulicama svojih gradova i šalje ih daleko u sfere svojih interesa, hrvatske igrače imao je potrebu pohvaliti, identificirati s izrazom koji u sebi sublimira hrabrost, odvažnost, herojstvo, predanje, izgaranje – ratnik. Warrior! Ne branitelj, defender. Rekao je to nakon polufinala i kakvom riječju podebljao, sportskim ponašanjem pristojni engleski izbornik Gareth Southgate: 'Hrvatska ima prekaljene ratnike. To je prevagnulo'.

Preko igre i ponašanja hrvatskih reprezentativaca, svijet je zapravo i dominantno govorio o hrvatskom mentalitetu. Divio se našem karakteru. Skoro pa više od sportske analize pokreta na terenu, komentatori, državnici i prestižni novinari diljem svijeta gledali su u poglede očiju, u duh trčanja, samoprijegor, pokrete ruku i nogu hrvatskih nogometaša. Išli su i do spomena ukočenih kostiju i blokiranih pluća – želeći proniknuti, prodrijeti u 'tajnu' te igre koja se neprestano uzdiže, neslomljiva je, biva još jača nakon produžetaka i jedanaesteraca. Igraš u težim okolnostima od drugih, a ne samo da ostaješ na nogama, nego kročiš prema vrhu. Kako? To se svijet pitao.

Domoljubna emocija u Hrvatskoj je stigmatizirajuća, prekršajno i krivično gonjena. Iz Hrvatske u inozemstvo inače odlazi, naša promocija često glasi da ovdje žive fašisti, nacistički kolaboracionisti, a vani hrvatski emigranti teroristi (glasnogovornica tih je i nekadašnja ministrica, sada probuđenog ponosa Vatrenih čestitarka, Vesna Pusić). Pa je bez naše domaće pomoći i šaptanja, jer mi sami sebi nismo promotor ni oslonac, svijet sam shvatio i otvorio ključ  'tajne' uspjeha Hrvatske nogometne reprezentacije. Ako je vidljivo i (ne)poznato bilo predispozicija za odustajanje i ispadanje naših nogometaša, svijet je otkrio, uočio nevidljivi organ koji Davida pretvara u Golijata – (hrvatski) duh i srce!        

Strani mediji bili su ti koji su govorili o agresiji na Hrvatsku 1990.-ih godina, borbi hrvatskog naroda za samostalnost, pisali su o hrvatskom progonu i izbjeglištvu, utakmici između Dinama i Crvene zvezde uoči rata… Strani mediji usred Prvenstva izašli su iz nogometnih terena i otišli na napadnuta hrvatska polja, vratili se na naša bojišta.

Stranci su ti koji su, mimo sugestije i navoda iz Hrvatske, uspjeh hrvatskih reprezentativaca stavili u kontekst 'priče o narodu koji je uskrsnuo iz pepela'. Inozemni navijači Hrvatske govorili su o snu četiri milijuna ljudi koji je vodilo i ostvarilo 'jedanaest ratnika' (tal. guerrieri), koji se nisu borili samo da osvoje naslov prvaka, nego da se sjete svih koji su došli do tu gdje su sada. 'Jer ti su mladići (spominju Modrića, Lovrena, Vidu) bili djeca kad su na svojoj koži osjetili patnju. Pomislite što njima samo znači biti tu (na Prvenstvu). Imajte to na umu, uzmite to u obzir, svaki put kada želite odustati' ohrabruju talijanski navijači i pozivaju na podršku sve koje su hrvatski nogometaši dotaknuli, emocijom osvojili.

U nataloženoj patnji u domovini, koja te poput daske u kaci zelja drži pritiješnjenim u disanju tvojih potencijala, identiteta i stvaranju, uspjeh hrvatskih nogometaša došao je kao dar s Neba, melem koji pomazuje, osvježava, oživljuje ljude te raspete europske zemlje čije ih vodstvo zastupa kao inferiorne, prestrašene, podložne, prodaji sklone, iskompleksirane, malene…

A onda se pojave Vatreni, dijametralno suprotno odigranih postavki na svjetskoj smotri, i u okruženju najvećih i najboljih izazovu planetarno divljenje. Koja moć duha! Shvatio je svijet da su posebni motor i budnica, poput deke prostrti i zaklopiti oči na hrvatskoj zastavi. Taj snivač Šime Vrsaljko rodom je iz Nadina, gdje su četnici nakon susjedne Škabrnje 1991. g., dan poslije masakrirali ljude.    
 
Svaki rezultatski zaostatak kojeg su Vatreni nadoknađivali na prvenstvu išao je u prilog tome da još više zasja njihova veličina i pobjeda. Nikad kao kod njih i tada nisam doživjela da je neko dno zato da te (na kraju) još više lansira u vrh. Da je sve išlo u prilog tome da se pokaže: 'Vidjet ćete tko su zapravo, kako su veliki ti Hrvati'. U stanju totalne inferiornosti u državi, to nam je došlo kao zrak. Mi inače, u vlastitoj zemlji od ljudi i vlasti, ne čujemo: 'Vi Hrvati ste dobri. Snažni. Sposobni. Možete kao i drugi. Uspjet ćemo'. Tijekom Prvenstva u nokautu, nisam bila odmah znala da je nešto bilo na trenutak spušteno (gol zaostatka), kako bi završni sjaj još više došao do izražaja. Vatreni su bili i pedagozi, 'odgajatelji' svih koji su ih pratili, a odgojni pedagoški postupak je stupnjevitost. I oni sami u tome su, psihološkoj deblokadi i sigurnosti, rasli i sazrijevali. Do pojave izbornika Dalića s kojim su postali dobro vođeni.

U igri s Danskom najviše sam bila u grču i neizvjesnosti u vraćanju rezultata, s Rusijom su pokazali da su to opet u stanju. Kod gola Engleske sa sigurnošću sam rekla: 'U redu. Riješit će oni to'. Tada sam to znala. Takvu sigurnost dali su mi igrači Reprezentacije. Do toga su me oni (postepeno) doveli. To moje uvjerenje nije bilo zasnovano na navijačkoj prognozi, subjektivnoj želji, ispraznoj najavi. Osjetila sam da se u mojoj nutrini dogodilo nešto više. Da su Vatreni u meni proizveli određeni proces, gradaciju. Da sam od prvotne bojazni za konačni ishod, došla do znanja da će pobijediti. Od nule do tri. Hrvatski igrači 'nešto' su mi pokazali i brzinski me 'formatirali'.

Igrom i ponašanjem u utakmicama, Vatreni su u mene položili sigurnost: 'Nakon pada i zaostatka mi se vraćamo. Mi se dižemo. Idemo dalje. Nije gotovo'. Doveli su me do toga, ne da vjerujem da će pobijediti. Nego da to znam. Da će sve dati i da će rezultat doći. Igrače je čekao izbornik, a mi smo čekali igrače. Da potrebni mora proraditi, kako kažu. Prelio se taj lanac povjerenja. Kada se govori o osjećaju raja kojeg su otvorili Vatreni, rajska dimenzija je mogućnost oslonca, povjerenje u vodstvo i nečije postupanje, potpuna sigurnost, oslonjenost. Reprezentativci su svojom neustrašivošću i nas učinili neustrašivima. Svojom sigurnošću i nas sigurnima. Svojim znanjem u igri i nakon nje, opipali smo njihovu poruku: 'Ne bojte se. Nema straha'. Sve te vrijednosti, barem kršćanin, trebao bi stalno, iskustveno živjeti u odnosu s našim Spasiteljem, Isusom Kristom. Kako nas tek On vodi?   

Nije često doživjeti (u tako bliskom kontinuitetu situacija, u ogledu sa svijetom i pred njegovim očima), da se neki pad i minus događa zato da se pokaže koliko je netko/nešto vrijedno, veliko, sposobno. Koliko će svaki trenutni zaostatak biti zalog završne, još i veće, snažnije pobjede, koja baš zbog prethodnih padova zadobiva divljenje i epitet čudesna. To je bio igrački put Vatrenih u Rusiji. Koje brušenje i taljenje! U igrama u nokaut fazi, u produžetcima i jedanaestercima, stvarali su vrhunske preokrete. Svojim talentom, radom, žrtvom i upornošću ime Hrvatske svrstali su uz bok velesila i učinili ga u svakom kutku poznatim. Oni su osvojili svijet loptom u nogama, ali i vrijednostima u dušama.

Najviše i direktno izbornik Dalić, igrači diskretno a najdirektnije Dejan Lovren, posvetili su igru i rezultate i hrvatskim braniteljima, svjesni da za Hrvatsku ne bi igrali i taj dres nosili, da im to pravi ratnici nisu omogućili. Oslobodili, predali zastavu kojom se reprezentativci ponosno zaodijevaju, njome se svijetu predstavljaju, na nju naslanjaju…

I rezultat finala u Rusiji preobražen je na kraju u pobjedu Hrvatske. To nismo učinili mi, nego opet je to učinio svijet, koji valjda prvi put govori kako Svjetsko nogometno prvenstvo ima dva prvaka, dva zlata. Kao da je jedno dodijelila publika, a drugo stručni žiri. Jedno je rezultat, zapisan u arhivi FIFE, a drugi lebdi u zraku planete, u srcima milijuna promatrača, amatera i stručnjaka.

I srebro je, pokazalo se, u službi proslave i izricanja priznanja hrvatskoj igri, duhu i imenu, koji naš sjaj pojačava. Čini razliku u odnosu na druge i dosad. Opet potiče svijet da pogleda ispod i iza medalje. Da u Hrvatsku prodre iznutra, unutra. U hrvatski mentalitet, karakter i srca. Baš i točno ono što nam pojedinci i odnarođene strukture u vlastitoj zemlji obezvrjeđuju, sakate i oduzimaju. Govore nam da tolika samosvijest nije in. Pa nije čovječanstvo baš zbog nas doživjelo kolektivno, trenutno obraćenje na Prvenstvu u Rusiji, da odjednom poštuje postupanje 'Budi svoj!'?

Svijet je sam poželio otkriti što je to posijano prije niti tri desetljeća u Hrvatskoj, da to sadašnja Reprezentacija tako pronosi. Da nju to tako nosi.

Svijet je osjetio bol, patnju, uvidio žrtvu naših predaka. Izrazio je tome poštovanje. I od svega na raspolaganju, reprezentativne nogometaše poistovjetio s, nazvao ih ratnicima. Svijet je pohvalio, zadivio se, pustio suzu i poklonio se duhu osloboditelja hrvatskog naroda. Svijet je taj koji je na trenutak ostavio nogomet i ono što se evidentno na travnjaku odvijalo, i otišao u od kamera skrivene odaje, u hrvatsku prošlost.  

Kad je tu ušao: u patnju, trnje, egzistencijalne borbe za život i opstanak, u prognane i iseljene Hrvate Slavonije, Dalmacije, Bosne i Hercegovine, u krvavo oslobađanje hrvatske zemlje, poželio je finalnu pobjedu Hrvatske za dida s Velebita, Luku Modrića. I za sve patnike koje drugi napada i ubija, za generacije koje su zastavu Lijepe naše plaćale svojim životom. To je svijetu zlato. Uz svu kvalitetu, igru i umijeće naših reprezentativaca, svijet smatra da to zaslužuje Zlatnu Medalju. Pobjednički Pehar. Svijet je sam od sebe uspjeh nogometaša promatrao u kontekstu značenja i stvaranja hrvatske države.

Gledajući srčanost naših igrača na terenu, mislila sam na gaženje i žrtve hrvatskih ljudi minulih stoljeća i desetljeća, među kojima su kosti tolikih još u jamama. Da se na trenutak, na pozornici moćnika našem suverenitetu toliko puta nesklonih, pred vlastitim ljudima koji te umanjuju, kao uljem pomaže ta rana, nagradi bol našeg naroda, uzdigne to napaćeno hrvatsko ime. Nogomet ima tu moć, pokazuje se.     

No i finale je lomnom, (pre)usmjeravajućom ulogom suca, preslikalo situaciju koja je Hrvatskoj poznata, na koju je navikla. Hrvatska himna mogla bi biti Škorina 'Sude mi'. Ipak, i u tome je ovaj put došlo do promjene. Zakidanje nominalno 'malih' nije dobilo saveznika. Poznati i vrhunski nogometni stručnjaci otvoreno i argumentirano osuđuju sporne sučeve odluke. Svijet je podržao potrebu poštenja, pravičnog postupanja i u finalnoj završnici, ravnopravnost tzv. malih i velikih. Svijet je rekao 'Nije fer. Nije bilo ispravno. Hoćemo pravdu!'. Hrvatsku su, na kraju, zastupali mnogi međunarodni, nogometni 'odvjetnici'. Kolike razlike u odnosu na sve suprotno tome, s čime smo i naviknuli živjeti.

Vatreni su zadivljujuće razbudili, protresli život naše sadašnjosti. Na nama je da pozlatimo domovinsku budućnost. Po receptu Zlatka Dalića i reprezentativaca. Vezno-obrambeni tronožac Modrić, Rakitić, Lovren pokazuje što donosi uspjeh i predstavlja ono što Hrvatska treba živjeti - zajedništvo Hrvata iz domovine matice, BiH i dijaspore.