Sportsko čudo: Franko Grgić sa 16 godina ostvario rezultat koji je obišao svijet

Franko Grgić tek je napunio 16 godina. Do prije koji dan mirno je živio svoj škola-bazen život, no sve se promijenilo tog riječkog dana prošlog vikenda kada je isplivao nezamislivih 14:56.55 na kilometar i pol, piše Jutarnji list.
Autor: M. Bilić/Jutarnji list/Laudato/K.P. Photo: facebook.com utorak, 26. ožujka 2019. u 08:46

Ne znaš što je luđe, to što je prvi od Hrvata isplivao kilometar i pol brže od 15 minuta, što je tako mlad ispunio A-normu za Olimpijske igre u Tokiju 2020., što je hrvatski rekord spustio za skoro osam sekundi, a svoj osobni za čak 25, ili je ipak najluđe to što je sve to ostvario sa samo 16 godina!? A koju godinu prije nije bio niti među najboljim kadetima. Tek 'među deset' u svome uzrastu. A sad najbrži na svijetu!?

Sve se promijenilo, život mu je dobio novu dimenziju. Ustaje pod pritiskom kamera i fotoaparata, pliva i liježe s njima. Snimaju ga kako ujutro ide na trening u 5.30 sati, snimaju ga u školskoj klupi, prate ga u stopu. Javnost želi znati sve o novom hrvatskom sportskom čudu. Franko je pola svoga dana olimpijac i najbrži plivač na svijetu, a drugu polovicu obični učenik 2.a razreda Tehničke škole i klinac sa splitskih Lokava. S intervjua za Slobodnu, Jutarnji, HRT juri na kontrolni iz matematike, stoji u Jutarnjem listu.

- Je, iznenadilo me je sve ovo. Očekivao sam jedan ili dva intervjua za novine, ali ovo je previše. Za sada se dobro držim (smijeh)! Trener Mate mi i tu puno pomaže, pa me to sve skupa ne opterećuje...

A ritam je ubitačan. Ustajanje s pijevcima u 5, još ne svane, pa trening od 6 do 7.30, škola od 8 do 14, pa se odmah iza škole ubaci u raspored neki intervju u 14, pa opet trening do 17 sati, pa opet intervju, i onda učenje od 18 do 21 sat. I tako iz dana u dan...

Franko je u subotu, dodajmo, izborio olimpijsku vizu i na 800 metara slobodno.

Kako uopće misliš gurati paralelno školu i treninge sad kad si broj jedan na svijetu?

- A izgurao sam već dvije godine, moram nekako još dvije. Pomaže mi što profesori imaju dosta razumijevanja, na meni je da učim. Jedino mi sad ovi brojni intervjui otežavaju ustaljeni raspored.

Kad si krenuo s plivanjem imao si neke ciljeve, vidio si se negdje u budućnosti... Koliko te ovo iznenadilo, je li došlo ranije od očekivanog? Jesi li se uopće nadao da ćeš jednoga dana napraviti ovakav svjetski uspjeh?

- Paaa... iskreno, iznenadilo me je. Je. Kao dijete sam se nadao da ću ići na Olimpijske igre i postić’ nešto dobro, to je san svakog dječaka. Ali, da će to biti već sa 16 godina..., nisam mogao takvo nešto očekivati. Doduše, prošle godine sam osjetio da imam dobar rezultat i šansu otići na Igre već u Tokio, ali sve je ipak došlo jako brzo.

Normu za Tokio srušio si za pune četiri sekunde, hrvatski rekord za osam, a svoj osobni za čak 25 sekundi. Gdje su ti granice?

- Ne znam. Sad se spremam za ovo ljeto, napraviti što bolji plasman na Svjetskom i Europskom prvenstvu u svome uzrastu, i na Europskim igrama mladih. A onda kreću pripreme za Tokio...

Još je daleko do Tokija da bih te pitao što bi tamo mogao napraviti?

- Je i nije. Nije toliko daleko.

OK onda, da su ovo ljeto Olimpijske igre, kojem bi se rezultatu nadao?

- Da su ovo lito... nadam se da bih se spustio barem na 14:45 minuta!

Moj Bože, pa to je još desetak sekundi brže od trenutno najbržeg rezultat na svijetu ove godine!? I to nakon što je šarao po sportovima dok se nije pronašao baš u plivanju.

Nakon dva momčadska sporta, rukometa i nogometa, i dva borilačka, taekwondoa i boksa, završio si u mirnom, pitomom pojedinačnom sportu!? Gdje je nestala ta “krv” iz borilačkih?

- Pa borim se ja s protivnicima u bazenu, ha, ha!

A je, plivaš u svojoj pruzi. Nije to vidilo borbe.

- Za plivanje sam se odlučio jer je dobro za zdravlje i nekako najbolji sport za razvit’ tijelo.

I boks je dobar za to.

- Je, ali u boksu ima puno ozljeda koje ti mogu deformirati tijelo.

A tu smo, znači. Prpa... Nego, kakav je osjećaj biti najbrži plivač na svijetu? Nema nitko brži od tebe.

- Stvarno je dobar osjećaj. Ali, nije da sam pretjerano uzbuđen jer znam da to može ići još dalje i bolje.

I stvarno, nevjerojatno je skroman i staložen ovaj momčić splitskog Jadrana. Ili mu još nije leglo što je napravio ili je baš poseban lik, kuler kojega ništa ne može izbaciti iz ravnoteže. A izulo bi ovo iz cipela i jače i veće frajere od njega. Svijet sporta pamti mnoge koji se nisu mogli nositi s teretom uspjeha, medija i slave. A kakva bi tek bomba u glavi trebala biti 16-godišnjem srednjoškolcu...

Već si zvijezda. Daješ intervjue, mediji ti prate svaki korak, čeka te sjajna karijera. Kako je biti zvijezda?

- Ne osjećam se tako. Ništa se u meni nije promijenilo, sve je i dalje moj rad i trud. Sretan sam zbog svega, ali se ne osjećam zvijezdom. Prava zvijezda je Leo Messi.

Kad smo već kod Messija, čujem da obožavaš balun. Da je cijela familija hajdučka.

- Je, išao sam prije na utakmice, ali u zadnje vrijeme baš i ne stignem. Navijam i za Liverpool, gledam svaku njihovu. Obožavam ih.

Mama je odigrala važnu ulogu, ona te savjetovala da se odlučiš samo za jedan sport i preporučila da to bude neki od pojedinačnih.

- Sportska smo obitelj, tata Mate igrao je mali balun, a brat Sony košarku.

Odakle su Grgići?

- Iz Vinice, u Bosni i Hercegovini. Selo je odmah uz granicu, par kilometara od Aržana.

Na koga si, na oca ili mater?

- A svi mi govore da sam “ista mater”.

A karakterom?

- Na brata, ha, ha, obojica smo borbeni. On trenira i boks, rekreativno.

Po kome si dobio ime?

- Po didu Frani, s očeve strane.

A brat Sony?

- On je dobio po drugome didu koji se zvao Soniboj.

Da nisi plivač, što bi bio?

“Strojar”, dovikuje trener Mate.

- Vjerojatno nogometaš. Ili rukometaš, i to mi je dobro išlo.

Postao si poznata faca, proputovat ćeš svijet, pred tobom je velika karijera, sva je prilika da bi od plivanja mogao lijepo živjeti... Sve su to prednosti u odnosu na vršnjake. No, osjećaš li da si u nečemu zakinut prema njima, nedostaje li ti nešto u tom životu škola-bazen?

- Fali mi slobodnog vremena, najviše za druženje s prijateljima, ali se ne žalim.

Čujem da si i školu izabrao da budeš što bliže bazenu u Poljudu?

- Istina, tako mi je lakše.

I tako, svaki dan s Lokava u bazen...

- Ha, ha, je...

Nego, nakon nevjerojatne utrke u Rijeci, kome si prvo javio rezultat? S kime si najprije podijelio svoju sreću?

- Nisam nikome.

A je, pa sigurno si se nekome pohvalio na mobitel?

- Nisam! Presvukao sam se za sljedeću trku, a poslije su me roditelji sami zvali jer su već čuli za rezultat.

Što ti je prvo prošlo kroz glavu kad si na semaforu vidio 14:56.55?

- Prvo mi je sinulo da sam skinuo normu za Tokio, da idem na Olimpijske igre! To prvo. A onda i da sam prvi u Hrvatskoj plivao ispod 15 minuta.

Kako si to proslavio doma?

- Ništa posebno, mater mi je napravila kolač. Meni najdraži, čokoladni. I to je bilo to.

A moraš sad pazit na to, šta i koliko jedeš, zdrava hrana, kalorije...

- Pazim koliko mogu. Jer, dok sam u školi ne mogu baš pazit na to. Doma jedem baš zdravo, domaće sa sela. Blitvu, rašćiku... volim i biftek.

Vidi se na tebi da nemaš problema s hranom.

- Ma kakvi, kruh sam smanjio, a slatko si priuštim vikendom.

Gledaju li te sad drugačije u školi, doma, u klubu?

- Pa je malo, ali ništa posebno. Sad me svi zovu “olimpijac”. Doma sam ostao sin i brat.

Što se dogodilo, otkuda ova eksplozija?

- Mater je smatrala da je OK biti u prvih deset za ostati u plivanju. Onda sam na jednom prvenstvu mlađih juniora bio među prvima i nakon toga počeo raditi duple treninge.

Razmišljaš li o Americi? Ne bi bio prvi koji je otišao tamo studirati i plivati?

- Jesam, ali, sad više ne. U Splitu imam pravog trenera i pravog sparing-partnera. Čisto sumnjam da bih u Americi imao ovakve uvjete. Paše nam ovako, svoj trojici!