Upoznajte fra Bernarda Rubinića – svećenika kojemu osmijeh ne silazi s lica

Stepinac mu je pisao pismo za mladu Misu 1959. godine, ohrabrujući ga da treba ustrajati u pozivu i svećeničkom radu te da će ono vrijeme progona proći.
Autor: Darko Rapić/Laudato Photo: IKA srijeda, 03. srpnja 2019. u 16:38

U nezaboravnoj sceni 'Prosjaka i sinova', don Pavao leži na samrti i prozbori: 'Mnogih sam se radosti u životu odrekao, ali mi je samo za jedno žao. Malo sam se smijao'.

Život fra Bernarda Rubinića daleko je od toga. On je svećenik kojemu osmijeh ne silazi s lica. Uvijek vedar, uvijek veseo. A njegova radost bila je potpuna 30. lipnja kad je u svojoj rodnoj župi sv. Leonarda opata u Kotarima pored Samobora proslavio 60 godina svećenstva.

- Koji je sljedeći jubilej? - uskliknuo je fra Bernard veselo na kraju euharistijskog slavlja, izmamivši smijeh i pljesak okupljenog puka.

Ovaj dijamantni jubilej pod geslom 'Da vaša radost bude potpuna (Iv 15,11)' proslavio je u koncelebraciji s nekoliko svećenika, između kojih su bili i njegova braća franjevci trećoredci glagoljaša, redu kojem fra Bernard pripada.

- Od nas šesnaset koji smo se redili prije šezdeset godina, samo nas je troje živo. Druga dvojica su bolesna, a ja, evo, živ, zdrav i veseo! - kazao je fra Bernard ističući kako jedva čeka doseći novi jubilej.

'Pomalo', kažemo mu, ali kakvog je trenutnog zdravstvenog stanja lako bi mogao dočekati 70. godišnjicu.

- Ma doktori su poduzeli sve da mi nešto nađu, ali ništa nisu otkrili! Nedavno zovem doktora da mi prepiše lijek za tlak, a on meni zar sam još živ - kroz šalu će fra Bernard.

Tako, dakle, nije stvar tjelesnog nego duhovnog zdravlja, zaključujemo. A on ne da je zdrav, nego se osjeća kao u najboljim danima.

- Ma, ja sam zapravo još uvijek djetinjast - kaže fra Bernard i pogodite što – nasmije se!

Rođen kao Ivan Rubinić, na put prema svećeništvu krenuo je iz bizarnog razloga. Naime, kad je imao deset godina župnik ga je poslao u samostan u Ogulin tvrdeći da će biti svećenik. Opiranja nije bilo, a takva su i bila vremena.

Tamo je upoznao 'vršnjaka' Srećka Badurinu koji će osamdesetih godina prošlog stoljeća postati šibenski biskup.

- Onda je došao Drugi svjetski rat, pa su me poslali kući. Kasnije sam nastavio bogoslovski život na Šalati, zatim došao u Split na teološki studij i tako je to krenulo.

Prisjetio se i teških bogoslovskih trenutaka u kojima je proživljavao kušnju zvanja. Najtežu je proživio u Splitu.

- Bilo mi je više nemoguće izdržati u bogosloviji. Već sam bio spakirao da ću otići, a onda sam se 'bacio' pred Gospinu sliku i pomolio se da mi razjasni stvar. I odmah mi je došlo da moram pričat s nekim o tome što me muči. Odlučio sam 'poslušati' i kad sam to učinio, kao da je sav teret skinut sa mene i nastavio sam put prema svećeniku.

Kaže kako je pobožnost prema Djevici Mariji gajio od malena te da dan danas ne može proći a da ne 'porazgovara' sa svojom majkom.

- Kad se ujutro probudim, najprije se prepustim Gospi u ruke. Znaš, kao kad se malo dijete probudi pa ode mami. I onda kažem 'a Gospe moja, kad ja umrem, daj ti mene isto tako dočekaj i predaj Isusu'.

Pobožnost prema Djevici Mariji bila je 'presudna' za redovničko ime Bernard koje je uzeo pri polaganju redovničkih zavjeta.

- Sveti je Bernard jako volio Mariju. Zato sam ga izabrao jer sam želio da me on preporuči Mariji, a Marija Isusu. I eto ti moje politike - veselo prepričava fra Bernard.

Prvu župu preuzeo je u Bibinjama gdje je napravio 'čudo'. Krenuo je u obnovu crkve, duhovnih misija i od tada se, kako kaže, dogodila 'eksplozija' zvanja - čak 15 svećenika dolazi iz Bibinja.

Potom je otišao u novoosnovanu župu u Belišću.

- Sjećam se kako nije bilo ni crkve ni ničega. Sagradili smo je na ledini i onda smo krenuli 'u akciju'. Ulazio sam u svaku kuću, nisam ni pitao hoće li ili neće. Ulazio sam u kuću, katolicima, pravoslavcima, komunistima, ma samo sam im išao čestitati novu godinu. Nakon četiri godine bila su mi sva vrata otvorena! - kaže fra Bernard, pa je onda 'bacio bazu' kako su mu komunisti rekli da im je 'sve oteo'.

Upravo je s njima u Belišću imao 'najizazovnije' borbe u dosadašnjem životu, zbog čega je dobio dvije godine uvjetnog zatvora. Prisjetio se situacije kad je 'skrivećki' dijelio brošure s kršćanskom literaturom pa je 'bježao' da ga ne uhvate.

- Kad sam prvi put došao na sud, rekao sam im: 'E baš mi treba malo odmora, idem kući po kufer i deku da mogu u zatvor'! Onda su me pustili, a kad sam došao kući, na raskrižju sam objavio plakat o slobodi vjere pa sam opet izazvao njihove reakcije.

I eto, tada je radio probleme u Belišću, a danas je počasni građanin toga grada! Život piše nevjerojatne priče!

Zanimljivo je da je njegov život obogaćen susretom s bl. Alojzjem Stepincem.

- Upoznao sam ga u samostanu sv. Leonarda u Kotarima. Sjećam se da mi je rekao da u stare dane želi doći boraviti u to mjesto. Kad je bio u kućnom pritvoru, biciklom sam dolazio kod njega. Jednom sam ga našao u 14h kako kleči pred oltarom. Tad se ustao i otišao sa mnom u župni ured. Nikad neću zaboraviti razgovore s njim!

Stepinac mu je pisao pismo za mladu Misu 1959. godine, ohrabrujući ga da treba ustrajati u pozivu i svećeničkom radu te da će ono vrijeme progona proći.

Danas boravi u samostanu na Krku, ali svako malo odlazi negdje.

- Najviše me zovu radi humora i veselog raspoloženja. Mi smo ušli u nekakvo stoljeće depresije. Ljudi su opterećeni, gledaju na svijet negativno i onda im ja stalno okrećem 'ploču' i pokazujem da gledaju na pozitivno - kaže.

Pun elana, entuzijazma i optimizma – to je fra Bernard, inače najomiljeniji u ispovijedima. Ipak, svjestan je Božjeg djelovanja u njemu.

- Od samog početka sam imao geslo: Daj sve da dobiješ sve! A što ja mogu dati kad sve što imam je od Boga? A on daje stostruko - govori fra Bernard.

Na kraju našeg razgovora nije mi preostalo ništa nego čestitati mu na velikom jubileju. A vama bih, ako mi dozvolite, poručio svoju osobnu želju – da na koncu života ne zažalim što se nisam smijao koliko i fra Bernard.