Što li će biti s našom Hrvatskom?

Kako postati velik, najprije u Božjim očima, a onda i u očima ljudi? Želimo li činiti dobro i sudjelovati u svaranju bolje budućnosti, poslušajmo savjet mudrog Salomona koji je svjestan da mudrost „poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti, od kojih u životu nema ništa korisnije ljudima“
Autor: Tanja Popec ponedjeljak, 10. listopada 2011. u 00:00
Lijepa naša se crveni

S tugom u srcu gledam lice naše domovine ovih tjedana. Krvave žrtve, ljudski životi, suze supruga, majki i djece branitelja, civila, starih i nemoćnih koji su utkani u slobodu i neovisnost naše zemlje kao da su zaboravljeni. Zapravo, žive u srcima samozatajnih ljudi, skrivenih od očiju javnosti, a medijski prostor sve se više „truje“ neukusom predizborne kampanje, nadmetanjem u „kukurikanju“ i „kukulelekanju“. Strašno! Hrvatska to nije zaslužila! Nakon dvadedeset godina samostalnosti, Lijepa naša crveni se, ne samo od stranačkih ambicija i boja, već i od stida što je prepuštena na milost i nemilost interesa koji nemaju nikakve veze sa stvarnim općim dobrom njezinih građana i s njezinom budućnošću. Neugodu osjeća onaj čija je duša neiskvarena, čista i poštena, a ja iskreno želim vjerovati u takvu dušu Hrvatske! Duša Hrvatske – to smo mi, njezini građani, a ne samo vodeća garnitura na vlasti ili ona u oporbi! Već smo navikli da su predizborne priče jedno, a kasniji dolazak na vlast nešto sasvim drugo. Je li se itko zastidio izdaje građana, svojih glasača dok se u medijima vrte milijunski iznosi i kuna i eura koji su otišli u vjetar? Je li se itko zastidio zbog sustava koji omogućuje zastupnicima da luksuzno žive na račun malih i skromnih radnika? Je li prenaivno nadati se da biti zastupnik u Saboru znači čast i povjerenje koje treba opravdati, a ne puniti vlastite džepove, osigurati mirovinu i „hvatati“ krivine za još veće vlastito dobro? Ovo je tek dio pitanja koja se svakodnevno vrte među nama, a odgovora ni na vidiku! 

Dan neovisnosti i Kraljica Hrvata

U takvom ozračju dočekali smo i 8. listopada, Dan neovisnosti Republike Hrvatske. Toga je dana, 1991. godine, Hrvatski državni sabor donio odluku o prekidu svih državnopravnih veza s Jugoslavijom i proglasio neovisnost. Uočimo neke zanimljivosti. Dan prije 8. listopada u Katoličkog Crkvi slavi se blagdan Kraljice sv. Krunice. Naime, 7. listopada 1571. godine dogodila se bitka kod Lepanta u kojoj je kršćanska flota pobijedila puno snažniju tursku flotu. Papa Pio V. pozvao je na molitvu krunice i zagovor Majci Božjoj. I druge pobjede nad Turcima vodile su istim, marijanskim putem: 1683. pod Bečom i 1716. pod Varadinom. Papa Klement XI., svjestan snage ove molitve, proglasio je blagdan Kraljice sv. Krunice kao zahvalu Majci Božjoj što je u ovim opasnostima čuvala kršćane. Dakle, na takav se blagdan veže Dan neovisnosti naše domovine, zemlje koja je u Domovinskom ratu branjena s krunicom u rukama, kako branitelja, tako i njihovih obitelji, prijatelja, župnih zajednica koje i danas nastavljaju molitvu krunice za domovinu. Drugi detalj vodi nas do Dana pobjede, domovinske zahvalnosti i Dana branitelja, 5. kolovoza. U Katoličkoj Crkvi tada je blagdan Gospe Snježne, a za hrvatski narod blagdan Gospe Velikoga Hrvatskog Krsnog Zavjeta. Ponovno Marijin dan! Kao treći, ne manje važan detalj, spomenimo i nekadašnji Dan državnosti koji se slavio 30. svibnja. I taj je datum u marijanskom svjetlu, jer je 31. svibnja blagdan Pohoda BDM rođakinji Elizabeti. (Novi datum Dana državnosti, 25. lipnja, pada na blagdan rođenja sv. Ivana Krstitelja, Isusovog preteče, glasa onoga koji viče u pustinji: „Pripravite put Gospodinu!“) I kako ne uočiti da se povijest Hrvatske piše na kršćanski način? Od davnina je Blažena Djevica Marija postala i ostala Kraljica Hrvata. I to je naša jedina nada da će biti bolje. Kršćanska duša osjeća uspone i padove ljudske naravi, pa time i stid zbog promašenih poteza. Ona osluškuje glas savjesti i ponovno se diže i ide naprijed uz pomoć Onoga koji ju je stvorio, i One koja je oduvijek Najvjernija odvjetnica Hrvata.

Otkriti savjest – rješenje za Hrvatsku?

Je li papa Benedikt XVI. uzalud govorio o savjesti u HNK u Zagrebu, 4. lipnja? Pred njim je bila sva moguća hrvatska elita, a nadahnut Duhom koji zna namisli ljudskih srdaca, Sveti Otac je bio vrlo izravan. Nije to bio samo lijepi i učen govor, već tekst od kojega su se mnogi, već i pred Papom trebali crveniti. (Kažem trebali, jer nisam sigurna da jesu.) Benedikt XVI. vrlo jasno postavlja rješenje za bolju budućnost: „ Tema savjesti  je transverzalna glede raznih područja u kojima djelujete i temelj je slobodnog i pravednog društva, kako na nacionalnoj tako i na nadnacionalnoj razini... Valja priznati i razvijati velika dostignuća modernoga doba, to jest, priznavanje i jamstvo slobode savjesti, ljudskih prava, slobode znanosti i time, slobodnoga društva, ali pri tom zadržati otvorenima razum i slobodu prema njihovu nadnaravnom temelju, kako bi se izbjeglo to da se ta dostignuća samoizbrišu, kao što nažalost nerijetko možemo ustvrditi. Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tomu 'kritičkom' čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako je se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje. Ako se savjest, prema prevladavajućem modernom shvaćanju, ograniči u subjektivni okvir, u koji se smješta religiju i moral, onda krizi zapada nema lijeka, a Europa je osuđena na nazadovanje. Ako se naprotiv savjest otkrije kao mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i braćom ljudima, što je protiv svake diktature, onda ima nade za budućnost.“ Stvari su i više nego jasne. No, bojim se da je ovaj govor zaboravljen čim je Papin zrakoplov poletio iz Zagreba.

Odgovornost Crkve?

Nije tajna da se službeni dio Crkve „nije snašao“ u slučaju Dajla, pa je pod velom šutnje ostalo mnogo nejasnoća, a javnost je bila preplavljena napadima na Svetog Oca samo dva mjeseca nakon njegovoga pohoda Hrvatskoj. Tako je (možda) sjena pala i na ovaj Papin govor. Ipak, on time ne gubi na snazi. Štoviše, možda je još snažnija opomena svima – i onima u i izvan Crkve! A upravo je Katolička Crkva krilo iz kojega su u povijesti izlazili vizionari. Ne zaboravimo da su idejni začetnici Europske unije bili političari, aktivni kršćani koji nisu računali na Europu bez Boga i uopće se nisu stidjeli svojega identiteta: Schuman, Adenauer, De Gasperi. Odemo li u malo dalju povijest, sjetimo se da se prvo priznanje Hrvatske u povijesti dogodilo 7. lipnja 879. godine kada je papa Ivan VIII. blagoslovio hrvatskog kneza Branimira i hrvatski narod. (U novijoj povijesti 7. lipnja u Hrvatskoj se obilježava Dan diplomacije.) Kršćanstvo ima pretpostavke za bolju budućnost, za vizionare, samo ih je potrebno oživjeti, oblikovati, prepoznati, voditi, ohrabrivati. Dvadeset je godina samostalnosti za Hrvatsku, ali i dvadeset godina javnog djelovanja Crkve u Hrvatskoj. Je li to bilo (pre)malo vremena da se formiraju političari, zreli kršćani? Ili u Crkvi u našoj zemlji nema ideje kako ih okupljati, što im i na koji način govoriti? Dostupne su mi brojne informacije iz svih biskupija u Hrvatskoj, ali samo za Đakovačku i Osječku nadbiskupiju mogu reći da imaju sustavan rad i susrete s političarima, istina lokalne razine, ali negdje je potrebno početi. To je dugoročno ulaganje u budućnost. Ako ih oblikujemo tako da slušaju glas savjesti i djeluju prema njemu, onda se možemo složiti s papom Benediktom XVI., da „ima nade za budućnost.“

Prioritet – odgoj savjesti

Ako pak, kršćani propuste svoju priliku i iznevjere svoje poslanje svjedočanstva onoga što vjeruju svojim životom, Bog ima pravo posegnuti za onima koji nisu deklarirani kršćani, ali slušaju glas savjesti. Naime, upravo je Katolička Crkva na Drugom vatikanskom saboru priznala postojanje savjesti u svakome čovjeku, jer svaki je čovjek slika Božja: „U dubini savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se mora pokoravati. Taj glas, što ga uvijek poziva da ljubi i čini dobro a izbjegava zlo, kad zatreba, jasno odzvanja u intimnosti našega srca (...). Čovjek naime ima u srcu zakon što mu ga je Bog upisao. Savjest je najskrovitija jezgra i svetište čovjekovo, gdje je on sam s Bogom, čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini". Zato je moguće da su i agnostici, koji su otvoreni mogućnosti da Bog postoji, bliže Bogu od onih vjernika koji su u Crkvi iz običaja. Benedikt XVI., za vrijeme pohoda Njemačkoj, od 22. do 25. rujna, vrlo je jasno rekao: „Agnostici, koji zbog pitanja oko Boga ne nalaze mir... bliži su Kraljevstvu Božjem od onih vjernika koji su to po 'rutini' koji u Crkvi vide samo aparat bez da njihovo srce biva dirnut vjerom.“ Tako nam je, čini se, veća briga kako riješiti klimave zidove unutar Crkve negoli se oduprijeti onima koji su izvan Nje i ne prepoznaju Njezino djelovanje!

Poruka Stevea Jobsa


Nema sumnje, i smrt Stevea Jobsa, utemeljitelja Applesa, ima poruku za nas, samo ako je želimo čitati! Iako kažu da je bio budist, čovjek je bio vjeran poticajima svoje nutrine. Mnogi ga ističu kao prepoznatljivog po jednostavnosti, vizijama kako će se situacija razvijati unaprijed i snovima koje je živio i ostvarivao, sve to za napredak čovječanstva, za opće dobro. Da uspjeh koji je ostvario ne „oduzme“ njegovu dušu s puta vjernosti glasu koji je „slušao“ u sebi, dogodila se smrtonosna bolest koja u njegovom slučaju, ipak nije bila na propast, već je poslužila kao poticaj odlučnosti. Potvrđuje to i njegov govor na Stanfordu 2005. godine: „Spoznaja da ću ubrzo umrijeti jedan je od najkorisnih alata koji mi je ponogao u donošenju ključnih životnih odluka. Svi osjećaji, ponos, strah od poniženja i neuspjeha, sve to postaje nevažno kada ste suočeni sa smrću, ostaje samo ono najvažnije. Shvaćanje da ćete ionako umrijeti najbolji je način da izbjegnete zamku razmišljanja da imate što izgubiti. Već ste ogoljeni i stoga nema razloga da ne slijedite ono što vam srce govori.“ Jednako je snažna i rečenica iz 1993. godine (Wall Street Journal) kada još nije bilo slutnje o odlasku s ovoga svijeta zbog smrtonosne bolesti: „Biti najbogatiji čovjek na groblju nije ono što me zanima. Otići navečer na spavanje misleći da smo napravili nešto prekrasno - to je ono što mi puno znači.“

Molitva za poniznost i mudrost


I Hrvatska, kao i svijet, treba velike ljude, velike po svojoj poniznosti, jednostavnosti, vjernosti savjesti, tom skrovištu u kojem odjekuje Stvoriteljev glas. Iskoristimo ovdje poticaj židovskog kralja Salomona, velikog tražitelja Mudrosti i pisca o Njezinoj snazi: „Čujte, dakle, kraljevi, i urazumite se! Poučite se, vladari zemalja dalekih! Poslušajte, vi koji upravljate mnoštvima i koji se hvastate silom svojih naroda! Gospod je onaj koji vam je moć podario, i vladavina je od Svevišnjeg, koji će ispitivati djela vaša i vaše nakane istražiti. Iako ste upravljači njegova kraljevstva, ne vladaste pravedno, niti se držaste zakona, niti služiste nakani Božjoj. Gospod će vas napasti brzo i užasno, jer za velikaše je nemilosrdna kazna; maleni su oproštenja dostojni, a moćnici će biti moćno kažnjeni. Jer Gospod Svevladar ne uzmiče ni pred kim niti se plaši kakve veličine: tâ on je stvorio i mala i velika i jednako se brine za sve, a istraga oštra očekuje moćnike. Vama su dakle, vladari upravljene riječi moje da se naučite mudrosti i ne griješite. Jer oni koji sveto čuvaju svetinje sami se posvećuju,  i koji su u tom poučeni nalaze obranu“ (Mudr 6,1-10). Kako postati velik, najprije u Božjim očima, a onda i u očima ljudi? Želimo li činiti dobro i sudjelovati u svaranju bolje budućnosti, poslušajmo savjet mudrog Salomona koji je svjestan da mudrost „poučava umjerenosti i razboritosti, pravednosti i hrabrosti, od kojih u životu nema ništa korisnije ljudima“ (Mudr 8,7-8).