Nevrijeme koje pročišćava?

Sve je prošlo kao sjena i kao kratkotrajan glas. I kao lađa koja siječe uzburkano more i traga joj nema kuda prođe niti brazde hrptici njezinoj u valovima“ (Mudr 5,8-10).
Autor: Tanja Popec subota, 29. listopada 2011. u 00:00
„Slučaj Dajla“

Koja je struja ovoga ljeta donijela nevrijeme na Dajlu u Istri? Još uvijek, i nakon tri mjeseca, teško je to reći. Nedostaju cjelovite informacije, mnoge stvari nisu jasne, a u javnosti se iz dana u dan širila ogorčenost na papu Benedikta XVI. koji „želi talijanizirati Istru“. (A čini mi se da se ime Svetog Oca ne može baš koristiti kako tko želi i kada želi!) Na jesenskom zasjedanju HBK otkriven je podatak da je nekoliko biskupa 8. listopada bilo kod Pape i objasnilo mu cijeli slučaj. Dakle, Papa ipak nije znao sve o Dajli, tj. u najmanju ruku neke stvari nisu bile jasne. Nakon zasjedanja hrvatski su biskupi uputili Priopćenje u vezi „slučaja Dajla“. Svjesni da je ovaj „slučaj“ uzeo neslućene razmjere i zaprijetio potamniti „dragocjene duhovne plodove Papina nezaboravnog pastoralnog pohoda Hrvatskoj“, ustvrdili su, među ostalim, da su „bez ikakvoga temelja zaključci koje su iznijeli neki masovni mediji, prema kojima bi Sveta Stolica ili čak sam Sveti Otac, s pomoću rješenja 'slučaja Dajla' namjeravao na stanovit način 'talijanizirati' Hrvatsku.“ Sve je počelo početkom kolovoza kada je u javnost stigla vijest o sporu između Porečke i Pulske biskupije te benediktinske opatije Praglia u Italiji glede imovinsko-pravnih odnosa, vezanih uz crkveno zemljište na području župe Dajla, u čemu sada posreduje Sveta Stolica. Već nakon prvih nejasnoća reagiralo je Stalno vijeće HBK. Na žalost, samo priopćenjem. No, mediji su nastavili svoje kolo protiv pape Benedikta XVI., a njega u javnosti nitko nije branio. Tim više što se s ovim naknadnim susretom s našim biskupima ispostavilo da ipak Papa nije znao neke detalje. Naravno, Sveti Otac ne treba obranu svijeta, ali nije zaslužio niti napade i ogorčenost koja je prštala iz brojnih medija i u srcima mnogih, pa i vjernika, posijala sjeme sumnje i distanciranosti, te potaknula brojna pitanja na koja nije bilo odgovora.

Kako preživjeti nalet oluje?

Isus na ovo pitanje ima sjajan odgovor – gradite kuću na stijeni, a ne na pijesku (usp. Mt 7,24-27)! U kontekstu crkvenih materijalnih dobara, odgovor je jasan. Gradite transparentno, koristite se time za dobro ljudi kojima ste poslani i neće biti nikakvih „slučajeva“. Uostalom, materijalna dobra Crkve najvećim su dijelom izgrađena od „udovičinog novčića“ i „udovica“ ima pravo znati u što je uložen njezin dar, zar ne? Svakako je poželjnije spriječiti nego liječiti, a kod nas je, čini se, obrnuto. Da bismo našli „lijek“ ozračju koje je stvoreno na štetu Svetog Oca, poslužit ću se primjerom iz Njemačke koja je nešto naučila u neverama kroz koje prolazi Crkva u toj zemlji. Njemački kardinal Karl Lehman, dugogodišnji predsjednik Njemačke biskupske konferencije nedavno je priznao da im je sve vezano uz skandal zlostavljanja „s pravom nanijelo strahovitu štetu.“ No, važno je uočiti i nastavak njegovih riječi: „Radi se o 'nevremenu koje pročišćava, gdje čovjek mora biti ponizan i skroman'.“ Govorio je o tome u sklopu teme „Životna povijest i spoznaja“ na Katoličkoj akademiji u Hamburgu. Kroz 21 godinu predsjedanja njemačkom BK naučio je da je važno ući u svijet medija: „Odbio sam samo nekoliko manjih medijskih zahtjeva, a uglavnom sam tražio što mogu iznijeti i dati, ondje gdje mogu posredovati.“ Iz njegovoga iskustva možemo izvući itekako dobru poruku Crkvi u Hrvatskoj. Činjenica jest da, uz sve medijske stručnjake u koje se ulaže proteklih godina i koje se postavlja na određena mjesta u crkvenim institucijama, ipak još uvijek ne postoji vještina komunikacije u osjetljivim pitanjima. (Papa u knjizi „Svjetlo svijeta“ izravno spominje situacije u kojima Ured za odnose s javnošću Svete Stolice nije reagirao kako treba, što je također bilo štetno za Crkvu.) A ako smo mi u Crkvi u tome slabi, oni na „suprotnoj strani“ to će jedva dočekati. A jednako tako jedva će dočekati i „curenje informacija“ sa zatvorenih sastanaka, kao što se događa i sa svjetovnim institucijama u našoj zemlji. Previše je štete naneseno, neka se imena u javnosti spominju s velikim teretom „krivnje“ za cijeli slučaj. Je li šutnja i dalje rješenje? Ako je netko i pogriješio, bolje je to javno priznati nego dopustiti da stradaju ni krivi ni dužni, a najviše glas Crkve čije je spasonosno poslanje ovim slučajem potisnuto u drugi plan. Papa Benedikt XVI. sam je za otvoreno rješavanje neugodnih problema. O tome čitamo na više mjesta u knjizi „Svjetlo svijeta“: „Mediji ne bi mogli izvješćivati na ovaj način da nije u samoj Crkvi postojalo zlo. Samo zbog toga što je u Crkvi postojalo zlo, drugi su ga mogli iskoristiti protiv nje.“ Iako Papa ovim citatom odgovara na pojavu zlostavljanja u Crkvi, princip je isti i u nejasnoćama oko materijalnih dobara. Ako tu nisu stvari jasne i prikriva se istina, drugi će to iskoristiti protiv Crkve.

Nevrijeme i nad državom

Da se i nad državu nadvilo nevrijeme, svjedoci smo već nekoliko tjedana, a osobito posljednjih dana kada najviše „stradavaju“ vladajući – i to zbog svoje daljnje (Sanader) i bliže prošlosti (teško je navesti sva imena). Ako je papa Benedikt XVI. u Asizu 27. listopada, na 25. obljetnicu Dana duha Asiza i svjetskog susreta religija za mir, mogao priznati stid zbog zlih djela koja su tijekom povijesti učinili kršćani, onda i u našoj državi netko treba zavapiti za oprost svima koje su veliki apetiti pojedinaca ostavili bez posla i egzistencijalne sigurnosti. To nije nasilje oružjem, već nasilje koje ima „profinjenije“ metode. Zanimljivo je kako upravo osobe na vodećim društveno-političkim položajima imaju „problema“ sa zakonom. Potvrđuje se ona stara mudrost koja kaže: „Daj čovjeku vlast, pa ćeš vidjeti kakav je!“ S gorčinom gledam one koji su se kao kršćani „prodavali“ u javnosti, a u tajnosti su punili svoje džepove tuđim novcem. Da je i samo jedan mali dio točan od onoga što je „procurilo“ u javnost, strašno je! Papa Benedikt XVI. svima poručuje: „Obožavanje imovine i posjedovanja vlasti je protiv vjere.“ Poruka i više nego jasna – i ne samo za državu!

Kakve nas posljedice očekuju?

O politici kao služenju općem dobru, gledajući hrvatske prilike, samo se piše na papiru. Gledamo li politiku u njezinim nositeljima, ona je sve samo ne služenje narodu. Postala je stepenica za sređivanje vlastite egzistencije, i one ukućana i potomaka. Od nekada časne službe predstavnika naroda, mnogi su učinili tek figure u saborskim redovima kako bi „zaradili“ zapravo nezaslužene i neodrađene povlastice. A kada bismo zastupnicima predložili volontiranje u Saboru? Vjerojatno to ne bi shvatili ozbiljno! Posljednje sjednice Hrvatskoga Sabora bile su i više od tragikomedije, na trenutak su djelovale nestvarno zbog ogromne količine ljudskih gluposti u nekoliko radnih sati. Pitate se gdje su sada posljedice o kojima pitam u naslovu? Posljedice su u građanima, promatračima ove stvarnosti. Jesu li postali ravnodušni na sve, nezainteresirani reagirati, nešto promijeniti? Hoće li izbori donijeti bolju sliku predstavnika našega naroda? I neslužbena kampanja, a uskoro i službena, obiluju nerijetkom i nerealnim obećanjima, od kojih će mnoga, kako to pokazuju i iskustva prethodnih godina, pasti u vodu kada određena skupina dođe na vlast. Još nitko nije spomenuo da će se, u korist naroda, odreči povlaštenih mirovina, stanova, automobila, jeftinih karata javnog prijevoza. I to je scenarij koji već poznajemo i kao da se s njime mirimo. Kao druga posljedica, jednako važna, u općem metežu stranaka i njihove borbe u hrvatskom javnom prostoru, opravdano je pitati tko je vjerodostojan? Jer previše je puta izigrano povjerenje građana i građanki Hrvatske. A kad se povjerenje jednom izgubi, teško ga je vratiti. Ne pomaže tu ni promjena imena! Kuća se gradi od pravog temelja, tj. stijene i kad se popravlja, ide se do temelja. Poželjna je mudrost, a ne kozmetička promjena, jer „mudrac stječe povjerenje naroda svog i ime mu živi životom vječnim“, kaže mudri Sirah (Sir 37,26).

Mudrost, pravednost i služenje – za bolju budućnost

Kao što je i za Crkvu važna transparentnost u raspolaganju materijalnim dobrima u koja su vjernici ugradili i dio sebe, tako je i za vjerodostojnost države važno da njezini građani znaju što se događa u njezinim tijelima i na koji način upravljaju dobrima svih stanovnika naše zemlje. No, jedino mi nije jasno zašto nitko ne inzistira na povratku ukradenih milijuna, na prodaji i povratu novca za vrtoglavo skupe automobile ili jahte kupljene mimo redovitih računa? Vjerojatno bismo bili među moćnijim malim državama u svjetu kad bi nam pojedinci, za koje se vode ili pokreću postupci kao za krivce u korupciji, vratili milijune i milijune eura koje su si „prisvojili.“ Pošteno je provesti postupak, dokazati krivnju, ali pravedno je i nadoknaditi štetu. Za slučaj da se za sljedeće izbore i uvjereni kršćani žele prijaviti i ponuditi nešto bolje, vjerujem da neće zaboraviti ono što je ključno za dostizanje mudrog i pravednog svakidašnjeg kršćanskog življenja: potpuno pouzdanje u Boga, a ne u sebe. I, kada se jednom dođe na vlast, tada se služi narodu za dobro svih, a ne ovo što se događa danas, da se posluži narodom za vlastito dobro! I pojam služenje doživio je određene promjene u shvaćanju kroz povijest, no nije vrijeme da se itko pravi da ne razumije o čemu se ovdje radi, zar ne? Tako je nevrijeme iz naslova ovoga teksta možda i prilika za korjenite promjene, a ružne stvari koje su i državi i Crkvi nanijele štetu, poticaj na poniznost i skromnost, jer „što nam je koristila oholost? Što nam je vrijedilo bogatstvo i hvastanje? Sve je prošlo kao sjena i kao kratkotrajan glas. I kao lađa koja siječe uzburkano more i traga joj nema kuda prođe niti brazde hrptici njezinoj u valovima“ (Mudr 5,8-10).