I više od poruke za izbore

...Thomas More je napisao i knjigu „Utopija“ u kojoj analizira i kritizira i civilno i crkveno englesko društvo svojega vremena, ali i tadašnje Europe, društvo „utemeljeno na okrutnoj sebičnosti i posvemašnjem manjku ljudskog dostojanstva.“ Svaka sličnost s našim prilikama, pet stoljeća kasnije, je slučajna!
Autor: Tanja Popec srijeda, 09. studenog 2011. u 00:00
Poruka HBK
Hrvatski su biskupi 9. studenoga javnosti uputili Poruku povodom izbora zastupnika za Hrvatski sabor i referenduma o pitanju pristupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju. Točnije, obraćaju se vjernicima, ali žele da ova Poruka dopre i do svih drugih građana. Bogata sadržajem, načelnim smjernicama i podsjetnikom na temeljne kriterije koji će pomoći mudroj prosudbi koga birati, ova Poruka donosi i nešto više. No, na početku spominjem okvirno središnje točke. U prvoj, biskupi povezuju i izbore i referendum o pristupanju RH u EU, te primjećuju da se te teme u ovo predizborno vrijeme odjeljuju. I to je vrijedno uočiti! Druga točka birače poziva na čitanje Doktrinalne note o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu (2002.). Treća govori o ključu za prepoznavanje konkretnih političkih stavova koji se nalazi u „nauku i Predaji Crkve, kao i u naravi njezina poslanja.“ Biskupi ovdje računaju na vjernički osjećaj i osjećaj crkvenosti. Ističu nužnost zaštite života, nezamjenjivu vrijednost obitelji, neprihvatljivost izjednačavanja bilo kojega drugog oblika zajedničkog života s obitelji. Podsjećaju da je važno vidjeti i kako se pojedine političke opcije odnose prema vjerskom odgoju i rađanju djece. U četvrtom odlomku poruke ukazuju na vrednovanje kulture rada, u petom govore o traženju istine o našoj nedavnoj prošlosti i opasnosti relativiziranja zločina. Šesta tema je odlučivanje o mogućem ulasku naše države u EU, dok kao sedmo dolazi popis najvažnijih naglasaka – i za birače i za političare.

Nejasnoće i pitanje savjesti
Već sam spomenula posebnost prvoga odlomka u kojem se, uz izbore zastupnika za Hrvatski sabor, povezuje i tema referenduma o ulasku RH u EU. Međutim, u tom je odlomku istaknuto i poslanje Crkve koja „ne preuzima na sebe političku borbu za vlast“, a „crkvene ustanove i zaređeni službenici u svome pastoralnom djelovanju ostaju izvan svrstavanja u političke stranke i stranačkoga nadmetanja, jer bi u suprotnome ne samo bile prekršene crkvene odredbe nego bi to moglo dovesti do ozbiljne opasnosti narušavanja crkvenoga zajedništva.“ Postaje nejasno što se dogodilo s ovim načelom u slučaju don Ivana Grubišića, umirovljenog svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, zaređenog službenika Crkve? Od ljeta je njegova ideja o političkom angažmanu prisutna u medijima i nitko se na to, iz službenih krugova, nije obazirao. Loš glas može nanijeti puno štete. Bilo bi mudro srezati neke stvari u korijenu (i ne treba to biti pred kamerama i fotoaparatima, biblijski je najprije razgovor licem u lice), a ne čekati kad uzmu veliki zalet, pa onda reagirati. Za veliki dio građana don Ivan je svećenik koji je sada u političkoj borbi, a Katolička crkva ne poznaje takvu službu, svećenika-političara. Kako naučiti čuvati lice Crkve u Hrvatskoj od lošega glasa i ne davati povoda za to?! Ovo je pitanje vjerodostojnosti službenika određene institucije čija pravila poznaje, a javno ih zaobilazi. Možda bi bilo zgodnije najprije riješiti vlastiti odnos s Crkvom i u Crkvi, a onda državna pitanja. (Vrijedi proučiti slučaj paragvajskog predsjednika Fernanda Luga!)

Poruka HBK govori i o odgoju savjesti podsjećajući na riječi Svetog Oca Benedikta XVI. koji nam je poručio da je „oblikovanje savjesti i kakvoća demokracije u izravnoj povezanosti, jer je savjest mjesto slušanja istine i dobra, mjesto odgovornosti pred Bogom i ljudima.“ No, savjest se ne oblikuje sama od sebe. Iako sam o toj temi već pisala, ovdje izdvajam samo rečenicu koja se nalazi u Poruci, a tiče se Crkve: „Oblikovanjem savjesti Crkva daje društvu svoj dragocjen prinos.“ Imamo li savjesne političare, ali i savjesne birače? Što učiniti ako po savjesti zaista nemamo koga izabrati? Uspoređujući programe i uoči ovih izbora otvara se pitanje koji od njih potpuno odgovara preporučenim kriterijima i što ako takav ne postoji? Je li rješenje birati manje zlo? A dužnost je izaći na izbore!

(Samo) jedna kritika
U Poruci HBK povodom izbora i referenduma ugodno me iznenadio i jedan osvrt na blisku prošlost. U dijelu u kojem se govori o odnosu Hrvatske prema Europi u proteklih dvadeset godina vidi se očito upozorenje na propuste iz kojih su se dogodile i neželjene posljedice za ozračje u našoj zemlji: „Gdje se izgubila čežnja prepoznavanja tako vidljive europske pripadnosti... Čini nam se da odgovornost leži ponajprije u Hrvatskoj. Nisu li upravo potezi i stavovi hrvatskih političara dovodili Hrvatsku u nejasnoće i neprilike? Ravnodušnost ili nebriga za hrvatska identitetska obilježja stvarale su čudne dojmove i nerijetko netočno tumačile 'zahtjeve Europe'.“ Za Katoličku crkvu nije upitno pripada li Hrvatska Europi i treba li biti u Europskoj uniji. I proteklih godina biskupi su, to moramo priznati, na to često usmjeravali pogled vjernika. Još od 2003. godine kada je o tome govorio papa Ivan Pavao II. na početku svoga 100. apostolskog putovanja, pa sve do sada, do dolaska njegovoga nasljednika, Benedikta XVI. u našu zemlju. I teolozi, istina, njih tek manji broj, bave se teološkim temama vezanima uz kršćanski identitet Europske unije, no Crkva o toj temi ne šuti. HBK jasno ukazuje da su neki postupci u „europskim političkim okvirima“ posljednjih godina doveli do razočaranja i „sasvim je opravdano i dobro pitati se o vrijednostima koje se promiču...

Zar je moguće?
Ipak, čini mi se da poruka biskupa za izbore prešućuje nešto što je nemoguće ne vidjeti i ne čuti, a to je sadašnje stanje u zemlji. Nigdje se u tekstu ne spominje osvrt što se u Hrvatskoj dogodilo od prošlih parlamentarnih izbora, a osobito posljednjih mjeseci. Narod je zaprepašten svakodnevnim medijskim otkrićima skandala koji, ako je i 10% točno od onoga što se dokazuje, ostavljaju bez teksta! Zar je moguće ne vidjeti da su ljudi koji su se u prethodnim kampanjama predstavljali kao Hrvati katolici, neki od njih pritom držeći i ruku na srcu i govoreći da će dati sve za Hrvatsku, sada glavni likovi pravih kriminalističkih sapunica na hrvatski način? Naravno, nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže, a kao osumnjičeni živi na račun poreznih obveznika, prima plaću, odvjetnici se i pred sudom i u medijima bore za njihova prava, a tko mari za male i obične ljude? Zar je moguće ne vidjeti da se u kampanjama nižu obećanja koja, kada se osvoji vlast, odlaze s vihorom? Zar je moguće ostati ravnodušan nad sjednicama Hrvatskoga sabora od kojih zastupnici, a nerijetko i oni koji sjede na povišenim mjestima, rade show od kojega se stegne u grlu i želucu kad se čuju izrazi kojima se služe i način na koji predstavljaju narod? Časni zastupnici našega naroda iz prošlosti zasigurno se „okreću u grobu“ kad gledaju tko danas sjedi na njihovim mjestima. Zar je moguće pisati poruku samo biračima, a kandidate, „vjernike koji djeluju u političkom životu“ samo ohrabriti i načelno im reći „neka se primjereno organiziraju i zdušno zalažu za kršćanske stavove koji se tiču poštivanja života, obitelji, odgoja i obrazovanja te kulture rada“? Pitam se, zar je moguće? Potrebna nam je poruka o dostojanstvu zastupnika, o čišćenju zatrovane klime u kojem je biti političar potpuno negativan pojam, a političko djelovanje potpuna suprotnost pojmu općega dobra. Potrebno je očistiti sve ovo što se nataložilo proteklih godina i izlazi u javnost ovisno o tome kome će i kako koristiti. Šteta što o tome u Poruci nema ni retka!

„Iustitia et pax“
Istine radi, spomenut ću poruke Komisije HBK „Iustitia et pax“ koja je reagirala na neka aktualna događanja: izjava u vezi prihvaćanja neprihvatljivih izmjena Zakona o trgovini (listopad, 2011.), o netrpeljivosti prema katolicima u RH (lipanj, 2011.), o Međunarodnom sudu za ratne zločine u Haagu (travanj, 2011.), o neprihvatljivosti predloženih izmjena Zakona o vodama (veljača, 2011.), peticija u svezi s popisom žrtava Drugog svjetskog rata i poraća (prosinac, 2010.), izjava „Mito, korupcija i klima u društvu“ (studeni, 2010.), o krizi i napretku suvremenog hrvatskog društva (travanj, 2010.), itd.  Mi smo zaboravljiva nacija, pa bi u ovako važnom tekstu, Poruci uoči izbora neke stvari bilo korisno ponoviti. Ako se sjetimo reakcija Komisije „Iustitia et pax“, možemo li izvući neku poruku? Ne želim ovim pitanjima ići protiv nikoga, samo „žao mi je naroda“, kako bi rekao biskup Bogović, a ja bih dodala žao mi je i Crkve, jer je njezino poslanje čovjek sa svim nevoljama koje su ga snašle. I Crkva nije samo imovina (iako se upravo u vrijeme kampanje i ta tema nakratko otvorila). Crkva ima svoju ljepotu i dušu koja sjaji u mnogim djelima i svetim ljudima vjernima glasu savjesti i Evanđelju Isusa Krista.

Tko je zaštitnik političara?
Na pitanje tko je zaštitnik političara neki će u šali reći Pinokio. Bilo bi smiješno da nije povezano s neistinama i manipulacijama aktualnih političara u stvarnosti. Ili, svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna. Ipak, moram spomenuti stvarnog nebeskog zaštitnika državnika i političara. Iz perspektive Katoličke crkve, to je sv. Thomas More, engleski državnik, pisac i mučenik iz XV. stoljeća. U njegovom životu čitamo što znači biti častan i dostojanstven čovjek, društveno i politički angažiran i vjeran svojoj savjesti. Sve je to moguće u jednoj osobi! Kao zastupnik u parlamentu, protivio se kralju Henriku VII. zbog poreznog zakona. Povukao se iz politike, no nakon studija u Louvainu i Parizu i nakon kraljeve smrti, postao je savjetnik novom kralju, Henriku VIII. Njemu se pak usprotivio kad se ovaj želio rastati od zakonite supruge Katarine Aragonske i oženiti se Anom Boleyn. Toma se odrekao svoje službe, nije se odazvao pozivu da dođe na vjenčanje i bio je dosljedan svojem stavu: „Protiv toga ne mogu ništa, pa neka od mene učine što god hoće, makar me i objesili; a dokle mi Bog bude milostiv, trudit ću se da se ne osramotim." Kralj ga je osudio na smrt odrubljivanjem glave. Njegov se blagdan slavi 22. lipnja. Thomas More imao je obitelj, odlučnu narav, hrabrost, pobožnost i snažnu duhovnost. O njemu postoji jedan vrlo zanimljiv i opsežan članak pod naslovom „Thomas More - Svetac za svakoga.“ Obavljen je u časopisu Nova tribina, br.11-12, Split, listopad, 1995. Njegov autor, Kazimir Vrljičak, hrvatski kulturni djelatnik, prevoditelj i diplomatski dužnosnik za vrijeme Drugoga svjetskog rata, analizira Morova pisma koja je iz zatvora pisao svojoj kćeri. U jednom pismu čak 70 puta spominje riječ savjest: „Thomas More u sukobu s kraljem dosljedan je glasu svoje savjesti, i odbija potpisati Zakon o prvenstvu (Act of Supremacy), kojim Henrik VIII. prekida s Rimom. Toma žrtvuje sve: svoju brojnu i dragu obitelj, položaj i bogatstvo, te spremno gubi glavu na stratištu i postaje primjer junačke hrabrosti u obrani savjesti kako za političare, tako i za bilo koga u današnjem 'permissive society', društvu kad je korupcija - velika i mala - postala skoro svagdanja, obična i prihvatiliva stvar i s mnogo eufemizma smatra se kao jedan epizodni slučaj.“ Opisuje ga i kao političara koji je „duboko suosjećao i proživljavao tragediju bezizlaznog stanja engleskog zemljoradnika, čije obradive zemlje velikoposjednici, u konvenciji suodgovornosti i pregledavanja kroz prste prebogate crkve, sa svojim proždrljivim ovcama 'jedu' ljude i tjeraju cijele obitelji sa zemlje i koji tako postaju lutajuće skitnice i prisiljeni kradljivci za golo održavanje...“ Iz ovih nekoliko redaka možemo zaključiti da nam ovakvi zastupnici trebaju, ali tko će naći „političara vrsnog“?! More je napisao i knjigu „Utopija“ u kojoj analizira i kritizira i civilno i crkveno englesko društvo svojega vremena, ali i tadašnje Europe, društvo „utemeljeno na okrutnoj sebičnosti i posvemašnjem manjku ljudskog dostojanstva.“ Svaka sličnost s našim prilikama, pet stoljeća kasnije, je slučajna! Vrljičak svoj tekst zaključuje: „Sveti Toma More, moli se za Hrvatsku! Mi, pak, moramo postojano moliti i ozbiljno raditi.“ Izdvajam ovu rečenicu zbog njezinoga kraja. Nije dovoljno moliti, već je potrebno i ozbiljno raditi!