Crkva sagrađena na Stijeni

Iz Matejevog evanđelja 16,13-19: „Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: 'Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?' Oni rekoše: 'Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.' Kaže im: 'A vi, što vi kažete, tko sam ja?'
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato utorak, 26. veljače 2013. u 00:00

Iz Matejevog evanđelja 16,13-19: „Kad Isus dođe u krajeve Cezareje Filipove, upita učenike: 'Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?' Oni rekoše: 'Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.' Kaže im: 'A vi, što vi kažete, tko sam ja?' Šimun Petar prihvati i reče: 'Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.' Nato Isus reče njemu: 'Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima'.“

Ovaj je tekst poput abecede Petrove službe u Crkvi. U njemu je sažeta ispovijest vjere, obećanje i poslanje. Tu je tajna opstanka Crkve već dvije tisuće godina. Nije njezin uspjeh ljudska snaga ribara Šimuna, već Petrova ispovijest vjere u Sina Boga živoga, i temelj što ga je On postavio govoreći da će On „sagraditi“ Crkvu. 

Što je ovdje vjeroispovijest?

Ovaj se događaj smješta u područje nekadašnje Cezareje Filipove, današnjega grada Baniasa, 25 km sjeverno od Galilejskog jezera, na izvoru rijeke Jordan. U Isusovo vrijeme ovo je bio poganski kraj, što nije predstavljalo opasnost niti za Isusa niti za njegove učenike, pa ih je u miru mogao poučavati. Znakovito je da upravo u poganskom kraju Isus postavlja pitanje koje dovodi do ispovjesti vjere u Mesiju! Da mu je poučavanje učenika bila namjera i u ovom odlomku, svjedoči uvodno pitanje koje im postavlja: „Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?“ Dr. Mato Zovkić („Crkva kao narod Božji“, Zagreb, 1976.) našu pozornost usmjerava na biblijski izraz „Sin Čovječji“ koji, prema židovskim apokaliptičkim spisima, znači sudac posljednih vremena: „Isus kao Sin Čovječji objavitelj je posljednjih vremena i u tom smislu Mesija, ali ujedno i čovjek koji ulazi u vrijeme ispunjenja svoga poslanja, uključivši i slobodno prihvaćanje nasilne smrti.“ No, Petar daje odgovor: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga.“ To je ispovijest vjere u Mesiju koji je navješten, u Boga koji „intervenira i spašava“, „Bog živi koji pomaže, nasuprot mrtvim i nemoćnim idolima poganskih religija.“ Podsjetimo, Petar je bio ribar, ne teolog. I ovakvu ispovijest vjere, očito u ime svih nazočnih učenika, nije mogao izreći sam od sebe. Isus je to znao, zato je i rekao da je ta rečenica plod Objave, a Objava je Božji korak prema čovjeku. Prema Isusovim riječima, Petar je blažen, ali ne u smislu beatifikacije kakvu kao crkveni proces uzdizanja na čast oltara poznajemo danas, već u smislu blaženstava o kojima Isus govori u Mt 5.

Obećanje i poslanje

U izdvojenom odlomku važna je i riječ Crkva. Slijedeći tumačenje prof. Zovkića, potrebno je izdvojiti vezu koja postoji između pojma Crkva – Ecclesia i starozavjetnog Qahal Jahve – Narod Božji koji je okupljen na liturgiju, proučavanje Zakona i molitvu. Isus čini jedan korak dalje od Staroga zavjeta i taj Narod Božji naziva svojom Crkvom. Jasno daje do znanja da On gradi Crkvu, a Petar – Kefa, Stijena – bit će njezin temelj. Inicijativa je na Isusu Kristu, ne na Petru. Ključevi kraljevstva, vezanje i odrješivanje metafore su koje se koriste za oznaku autoriteta na području vjerskog naučavanja, upravljanja i posvećivanja. Egzegeti ovdje posebno ukazuju na opraštanje grijeha, vlast koju je Isus povjerio svojim učenicima. I još nešto. U Bibliji ime znači osobu. Promjena imena upućuje i na promjenu u osobi. Od sina Joninog, što hebrejski znači ime Šimun, postao je Kefa, aramejski stijena, grčki petra. I on je jedini učenik kojem je Isus promijenio ime. Je li to naznaka da će biti poseban? Možda je to mogao naslutiti već prema onom prvom pogledu kojega spominje Iv 1,42 kada je brat Andrija Šimuna doveo k Isusu: „Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: 'Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!' - što znači 'Petar – Stijena'.“

Zašto baš Petar?

Isus je Petra upoznao na Galilejskom jezeru, onoga dana kada je prolazio obalom i ugledao dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata Andriju „gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari“ (Mt 4,18). Pozvao ih je: „Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!" (Mt 4,19), i oni su odmah krenuli za njim. No, prateći značajne svetopisamske epizode u kojima se spominje sveti Petar, uočavamo da mu nije bilo lako sa samim sobom, a i Gospodin Isus se prilično potrudio učiniti od njega stabilnu i čvrstu stijenu. Petar je primjer što Bog može učiniti u ljudskoj naravi. Vratimo li se 16. poglavlju Matejeva evanđelja, čitamo kako je Isus nakon ove epizode o Petrovu primatu, učenicima prvi put navijestio svoju muku. A Petar je na to reagirao, ne potaknut Objavom, već čisto ljudski: „Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“ (Mt 16,22). Nešto ranije kod istog evanđeliste nalazimo i zgodu o Petrovom potonuću na Galilejskom jezeru (Mt 14,24-33). Ugledavši Isusa kako hoda po vodi, učenici su se prestrašili. No, Gospodin im se predstavio, ali Petar nije povjerovao dok sam nije pokušao to isto – hodati po vodi. I počeo je tonuti u trenutku kada se više prepustio vjetru i valovima nego vjeri da je to zaista njihov Učitelj i da ide prema Njemu. Da nam je Petar vrlo blizak pokazuje i njegovo pitanje: "Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti?“ (Mt 19,27). I u Lukinom evanđelju nailazimo na Isusov poseban odnos prema Petru, što je vidljivo u tekstu koji se nastavlja na ustanovljenje Euharistije, neposredno pred Isusovu muku. On je Petru – Šimunu rekao: „Evo, Sotona zaiska da vas prorešeta kao pšenicu. Ali ja sam molio za tebe da ne malakše tvoja vjera. Pa kad k sebi dođeš, učvrsti svoju braću." (Lk 22,31-32). Jedino za Petra, od svih drugih učenika, Isus je izravno molio da ima postojanu vjeru. A Petar nije puno razmišljao, već je odmah rekao: „Gospodine, s tobom sam spreman i u tamnicu i u smrt.“ Isus je znao da će ga zatajiti nakon samo tri pijetlova pjeva. A prije toga, zajedno je s drugim učenicima, nakon Posljednje večere, zaspao, dok je Isus prolazio tjeskobu i smrtni znoj. No, ubrzo je ponovno Petar pokazao svoju hrabrost kada je mačem odsjekao uho vojniku koji je bio među onima što su došli uhititi Isusa u Getsemanskom vrtu (usp. Iv 18,1-12). Ali odlučnost nije dugo potrajala. „Pao je na ispitu“ nakon pijetlova pjeva, kada su ga u dvorištu prepoznali kao Isusovog učenika. I tada gorko zaplakao. Mons. Ratko Perić u svom tekstu o apostolu Petru („Da nisam ja, Gospodine?“, Mostar 2005.) primjećuje: „Kao malo tko, on nam može biti primjer u kojem se možemo ogledati kao slabići, oduševljenici, izdajnici, pokajnici, s Isusom, bez Isusa; svjedoci Uskrsloga, misionari, borci, mučenici. Ni s jednim apostolom Isus nije imao više razgovora, uvjeravanja, muke, smijeha i okapanja kao s Petrom, kojega je konačno učvrstio u vjeri i uvrstio u glavni temelj svoje svete Crkve.“

Veliki obrat

Iz Ivanovog evanđelja 21,15-19: „Nakon doručka upita Isus Šimuna Petra: 'Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?' Odgovori mu: 'Da, Gospodine, ti znaš da te volim.' Kaže mu: 'Pasi jaganjce moje!' Upita ga po drugi put: 'Šimune Ivanov, ljubiš li me?' Odgovori mu: 'Da, Gospodine, ti znaš da te volim!'  Kaže mu: 'Pasi ovce moje!' Upita ga treći put: 'Šimune Ivanov, voliš li me?' Ražalosti se Petar što ga upita treći put: 'Voliš li me?' pa mu odgovori: 'Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim. 'Kaže mu Isus: "Pasi ovce moje! Zaista, zaista kažem ti: Dok si bio mlađi, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo nećeš.'  A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: 'Idi za mnom!'“

Možda je upravo zbog dinamične osobnosti, ribar Petar bio Božji izabranik. Istodobno otvoren, brze reakcije, ali i ljudski slab i temperamentan. No, teologija nas uči da milost pretpostavlja narav. Petar se, unatoč svim svojim manama i zanijekanju, nije odvojio od Krista. Zato je On s njim bio i uporan, što pokazuje drugačiji opis izabranja u odnosu na gore spomenuti Matejev tekst. Naime, u ovom odlomku Ivanovog evanđelja čitamo ispovjest ljubavi. Vjera je u Petrovu životu otvorila put ljubavi! Ovo je susret s Uskrslim Isusom, također na Genezaretskom jezeru. Prema tumačenju sv. Augustina, Petar je Isusa u noći muke zanijekao tri puta iz straha, zato ga je tri puta priznao iz ljubavi. Tako možemo reći da i Stijena ima svoju Stijenu – Petar ima Isusa Krista. Nije Petrova narav temelj Crkve. Ona je sredstvo preko kojega se vidljivom učinila vjera koja je rodila ljubav! I to je najčvršća stijena, hrid na kojoj stoji Crkva. Ne zaboravimo da je Petrova ispovjest vjere u Sina Boga živoga plod Objave! Sve je to i danas u baštini Crkve. Objava otvara vrata vjere, dok se ljubav iz njihovoga zagrljaja rađa! Mons. Perić u Petru čita: „Uvjet pastirstva je ljubav.“ I podsjeća da je već u prvom kršćanskom vremenu za Petrovo sjedište u Rimu korišten pojam predsjedanja u ljubavi (sv. Ignacije Antiohijski, II.st.). Teološki je ovdje važno iščitati i priznanje prvenstva koje dolazi od samog autora evanđelja, Ivana koji je bio Isusov ljubljeni učenik. A njega Isus nije pitao: „Ljubiš li me, Ivane?“, već je ispovjest ljubavi tražio od Petra. Posljedica ljubavi je povjerenje koje Isus ima u Petra govoreći mu: „Pasi ovce moje.“, „Pasi jaganjce moje.“ Biblija rado koristi sliku pastira kao simbol zbrinjavanja, vođenja i zaštite vjernika. Po riječima prof. Zovkića, ovaj glagol pasti upućuje na pastoralni autoritet koji je obveza Šimunu, ne ovcama. Mora ih štititi, izvoditi na pašu i položiti život za njih.

Kako je Petar došao u Rim?

U Iv 21,18-19 Isus je navijestio Petru mučeničku smrt. Ona se dogodila u Rimu u vrijeme cara Nerona. Bibličari ovakvu najavu smrti opisuju kao najavu križa i razapinjanja. Iako prema Pismu ne znamo kako se i kada dogodio Petrov odlazak u Rim, iz tekstova crkvenih otaca saznajemo da je djelovao ondje više od 20 godina. Tako papa Klement Rimski oko 95. godine spominje primjere „dobrih i pobožnih ljudi među koje iz svoga vremena spominje Petra 'koji je podnio mnoge nevolje te, pruživši svjedočanstvo, preselio se na zasluženo mjesto slave'.“ Biskup Dionizije koji je djelovao u Korintu, oko 170. godine piše o Petru i Pavlu koji su iz Korinta otišli u Rim, ondje osnovali Crkvu i mučenički završili život. Iako ostaju još mnoge nejasnoće o tome je li prije mučeništva i kada Petar bio u Rimu, nije upitno da je do kraja života bio apostolski prvak i da su njegovu riječ slušale sve kršćanske zajednice tadašnjeg Rimskog Carstva. Iako je tema Petrova prvenstva opširna, i različiti su pogledi na nju s obzirom i na različitost kršćanskih crkava, potrebno je naglasiti da je polazište Petrove službe i njezinoga prenošenja to što je on u Rimu bio poglavar Crkve. Crkvena tradicija biskupsko sjedište apostola Petra nazvala je „prima sedes“, prva stolica, u smislu najviše crkvene razine, a Petra se naziva apostolskim prvakom, „princeps apostolorum.“ No, ni Jeruzalem ni Antiohija nije bilo Petrovo sjedište, već „drugo mjesto“, kako pišu Djela apostolska (12,17). To je Rim u kojem je, nakon razapinjanja, Petar pokopan na Vatikanskom brežuljku. Ondje je u 4. stoljeću car Konstantin podigao baziliku. Bibličar p. Bonaventura Duda, kao i niz drugih autora, ističu da sa sigurnošću možemo reći kako se današnji oltar Bazilike sv. Petra u Vatikanu nalazi nad ostacima Konstantinove bazilike, a ona je čuvala grob sv. Petra.

Zanimljivosti o sv. Petru

Petar se u Novom zavjetu spominje najviše od svih apostola, 171 put, dok se Isusov ljubljeni učenik Ivan spominje 46 puta. Istraživanja pokazuju da ime Petros nije bilo poznato među Židovima Isusovog doba, a do apostola Petra ne spominje se niti u grčkom svijetu. U popisima Dvanaestorice kod Mateja, Marka i Luke, te u Djelima apostolskim Petar je uvijek prvi. Pripisuju mu dvije poslanice u Novom zavjetu. Povijesno najstariji pisani tekst o Petrovoj službi u Crkvi je u 1 Kor 15,3-5 u kojem Pavao kaže da se uskrsli Krist ukazao najprije Petru. Bio je oženjen, što znamo po ozdravljenju njegove punice (Mt 8,14) koje se dogodilo u njegovoj kući u Kafarnaumu, gradiću uz obalu Genezaretskog jezera. Iz 1 Kor 9,5 saznajemo da ga je supruga pratila u evangelizaciji. Kontekst spominjanja je vjeroispovijest prve Crkve koju Pavao prenosi kao sadržaj svojega propovijedanja. Papa Ivan Pavao II., za vrijeme pohoda Svetoj zemlji, rekao je da je Kafarnaum i Petrova kuća posebno mjesto u kojem se papa, Petrov nasljednik, osjeća kao kod kuće.

Legenda „Domine, quo vadis?“

Do naših se dana u Crkvi sačuvala pobožna legenda koja kaže da je Petar želio pobjeći iz Rima za vrijeme progona cara Nerona. No, na putu je susreo Isusa Krista koji se uputio u Rim i upitao ga: „Gospodine, kamo ideš?“ A On mu je odgovorio: „Idem u Rim ponovno biti razapet.“ Petar je u ovom odgovoru shvatio da ne smije pobjeći, već svojom mučeničkom smrću dati svjedočanstvo za Isusa i u Rimu. O ovoj legendi pisao je poljski književnik Henrik Sienkiewicz u djelu „Quo vadis?“ za koji je 1905. godine dobio i Nobelovu nagradu. Roman je ekraniziran i pripada među filmske klasike o prvim kršćanima. I danas u Rimu, na Via Apia prema katakombama, stoji mala crkva posvećena ovoj pobožnoj predaji, i na njoj natpis: „Quo vadis, Domine? (Gospodine, kamo ideš?)“