Mala abeceda Uskrsa

Uskrsnuće Isusa Krista najveličanstvenije je djelo i kruna povijesti spasenja. Da bismo to shvatili, potrebno je Uskrs slaviti u cjelini kojoj pripada.
Autor: mr. Tanja Popec/Laudato Photo: mylivingword.com nedjelja, 01. travnja 2018. u 05:46

„Uskrsnuće Isusovo najviša je istina naše vjere u Krista, kao središnja istina vjerovana i življena u prvoj kršćanskoj zajednici, prenesena kao temeljna Predaja, utvrđena spisima Novoga zavjeta, propovijedana kao bitni dio Vazmenog otajstva zajedno s križem.“ (KKC 638)

Pasha

Mnogi će i danas za blagdan Uskrsa koristiti pojam Pasha. Aramejski pasha, hebrejski pesah znači skakati ili prolaziti. Prema Knjizi Izlaska (12,13), to je Jahvin prolazak iznad izraelskih domova, dok nije poštedio egipatske. Kontekst toga prolaska povezan je s izlaskom Izraelaca iz egipatskog ropstva i početkom njihova puta prema Obećanoj zemlji. Spomen na taj događaj židovi slave uz uštap proljetne ravnodnevnice, 14. dana mjeseca abiba (nisana). Za vrijeme pashalne službe, židovi mole: „Iz ropstva smo dovedeni u slobodu, iz žalosti u radost, iz žalovanja u gošćenje, iz tame u svjetlo, iz sužanjstva u otkupljenje.“ I Isus, kao židov, slavio je Pashu sa svojim učenicima. Tom večerom počeo je njegov Pashalni misterij. I u Starom zavjetu, i s Isusom Kristom govorimo o određenom prolasku, izlasku iz ropstva. Izraelci su bili u ropstvu Egipćana, dok su svi ljudi u ropstvu grijeha. Slika iskustva Izabranog naroda može nam poslužiti kao model za čovjeka pritisnutog grijehom, koji nije svoj gospodar, već podložnik slabosti, ali u kojem postoji težnja za slobodom. U proslavi Pashe spominje se janje čijom su krvlju bili poškropljeni dovratnici kuća kako bi Anđeo Božji poštedio izabranike kada dođe udariti egipatske domove. Krvi janjetovoj već tada, u starozavjetno doba, pridavala se otkupiteljska moć. Da bi narod sačuvao spomen na čudesne Božje zahvate, spomen koji uključuje zahvalu i pouku za nove generacije, slavili su blagdane kao povlaštene trenutke revizije narodnoga i osobnoga života u svjetlu Božjeg oslobođenja. Janje koje su blagovali židovi slika je Jaganjca Božjega, kako je Ivan Krstitelj nazvao Isusa. Zbog toga se i u kršćanskoj proslavi Uskrsa koriste pojmovi Pasha i Jaganjac Božji. Ono što je u Starom zavjetu pripremljeno, s Isusom Kristom je u potpunosti ostvareno, i to ne sada samo za jedan narod, već za sve ljude. Dok je starozavjetna Pasha spomen Božjeg djela oslobođenja naroda od tlačitelja, Kristova Pasha je prijelaz s ovoga svijeta Ocu po muci, smrti i uskrsnuću. No, taj prijelaz za sobom povlači i ono što je bilo prije, i što će biti nakon povijesnog Isusa iz Nazareta. Da bismo bolje razumijeli ovu vezu, pomoći će nam Vazmeno bdijenje. Ono započinje Službom svjetla. Iz tame se kroz naše crkve „probija“ svjetlo uskrsne svijeće. Ona je poput svjetlosnog stupa koji rasvjetljuje put u izlasku iz ropstva – i egipatskog i ropstva grijeha. U sjaju uskrsne svijeće čitaju se i starozavjetna čitanja kao sjećanje na djela koja je Bog učinio svome narodu: od stvaranja, preko Abrahama, prijelaza preko Crvenog mora i pobjede nad Egipćanima do govora o Mudrosti Božjoj i novom srcu što ga Bog daje svome narodu. Sve spomenute teme govore o izlascima, prijelazima u svojevrsnu novost, ali ta novost je potpuna u Isusu Kristu. Zato je pojam Pasha vezan uz Isusovo otajstvo. Međutim, Kristova Pasha spomen je vječnog otkupljenja nasuprot onom oslobođenju Izabranog naroda iz Egipta.

Vazam

Vazam je stari hrvatski naziv za Pashu. S obzirom da je Pasha prijelaz, tako je i Vazam pojam koji uključuje više od samog Uskrsa. To znači Isusovu muku, smrt, uskrsnuće, uzašašće i poslanje Duha Svetoga. Zbog toga se i dani na kraju Velikog tjedna nazivaju Vazmenim trodnevljem (četvrtak, petak, subota), a vrijeme od Uskrsa do Pedesetnice Vazmeno vrijeme. I kada čitate Katekizam Katoličke Crkve, često ćete naići na pojam vazmeno, jer se uvijek misli na cjelinu Kristova otkupiteljskog djela, a ne na samo jedan događaj. U kajkavskim se krajevima za Uskrs koristi pojam Vuzem, što bismo mogli gledati i kao opisnu imenicu prema „radnji“ koja se s Isusom dogodila. Naime, iz tame groba, iz zemaljske smrti snagom božanske naravi uzet je (glagol vzeti) u život novoga, „uskrsloga čovjeka“.

Uskrs

Riječ Uskrs užega je značenja od cjeline koju zahvaća Vazam. Uskrs je jedan događaj u kontekstu Vazmenoga otajstva, događaj Isusovog prijelaza iz smrti u život. Uskrs, kao čin koji uključuje „radnju“, tj. uskrsnuće, nitko nije vidio. No, sačuvala ga je Predaja, što je već 56. godine poslije Krista u 1 Kor 15,3-5 posvjedočio apostol Pavao: „Predadoh vam ponajprije što i primih: Krist umrije za grijehe naše po Pismima; bi pokopan i uskrišen treći dan po Pismima; ukaza se Kefi, zatim dvanaestorici.“ Na temelju čega govorimo o uskrsnuću ako taj događaj nitko nije vidio? Prvi „dokaz“ je prazan grob, iako se na njemu ne možemo zadržati. On može potaknuti na traženje, ispitivanje, sjećanje na Isusove riječi i najavu ovoga događaja. Jači „dokazi“ od praznog groba su susreti s Uskrslim. Gospodin Isus „počastio“ je žene time što se njima prvima ukazao, a one su tu vijest donijele apostolima. I nakon toga, oni su postali dionicima susreta s Uskrslim, kao i prenositelji toga iskustva. Nije bilo lako prihvatiti svjedočanstva apostola o živom Isusu nakon smrti na križu. Međutim, Crkva u Pismima koja su sačuvana do naših dana nije „frizirala“ kušnje koje su s vjerom u Kristovo uskrsnuće imali apostoli. Prema KKC (643), „daleko od toga da nam pokažu zajednicu zahvaćenu mističnim zanosom, Evanđelja nam pokazuju učenike potištenima i prestrašenima, jer nisu povjerovali pobožnim ženama kad su se vratile s groba... Čak i suočeni sa zbiljom uskrslog Isusa učenici još sumnjaju, toliko im se to čini nemogućim: oni misle da vide duha... Bez temelja je hipoteza da bi Uskrsnuće bilo 'proizvod' vjere (ili lakovjernosti) apostola. Baš naprotiv, njihova se vjera u Uskrsnuće – pod djelovanjem milosti Božje – rodila iz izravna iskustva zbiljnosti uskrslog Isusa.“ A Uskrsli Isus je stvaran, nije duhovno, već i tjelesno biće s ranama i ožiljcima muke, ali „promijenjeno“ po svojstvima koja ga oslobađaju od zemaljskog života. Sam čin toga oslobođenja tijela od zemlje ostaje naše najdublje otajstvo vjere koja i nama otvara vrata nebeskog života u kojem nas čeka proslavljeni Krist. Liturgičar dr. Ante Crnčević poziva nas da nam slavlje Vazmenoga trodnevlja bude poniranje u dubinu otajstva otkupljenja. I primjećuje: „Možda smo Kristu ostali vjerni pod križem, ali bez snage odlaska na njegov prazni grob. Vjera se ne očituje u 'sigurnosti križa', gdje se osjećamo zaštićeni uvjerenjem o vrijednosti trpljenja. Vjera se ogleda u hodu za Gospodinom koga ne vidimo. Ta nesigurnost hoda i nejasnost gledanja unose u svijet više nade i svjetla negoli 'sigurno' ostajanje pod križem.“ I ujedno napominje kako vjernički život nije samo prolazan, nego prijelazan. I ponovno se oslanjamo na pojam Pasha (lat. transitus), koja s Kristom znači prijelaz u vječnost kroz vrata koja je On otvorio.

Nedjelja

Dan Gospodnji, biblijski gledano, znači dan svečanog Božjeg zahvata. Rječnik biblijske teologije upozorava nas na dvostruko značenje Dana: on može biti povijesno značajan zbog nekoga događaja, ali može biti i bogoštovna oznaka kao dan posvećen za štovanje Boga. Kao sedmi dan u tjednu, povezuje nas s odmorom od rada, obnovom snaga za novi niz radnih dana. Sjećamo se i Božjega stvaranja, a Bog je počinuo sedmog dana. Stari zavjet prožet je svojevrsnim katehezama o sedmom danu kao danu odmora. No, s Isusom Kristom taj sedmi dan postaje i dan novoga stvaranja, prvi dan u tjednu ili dan iznad svih dana koji se broje. Tko slavi Uskrs, taj bi trebao slaviti i nedjelju, jer ona je u tjednu Dan Gospodnji, tjedni spomen Uskrsa. U Markovu evanđelju (16,1-2) čitamo: „Kad prođe subota, Marija Magdalena, Marija Jakovljeva i Saloma kupiše miomirisa i odu pomazati Isusa. I prvoga dana u tjednu, veoma rano, o izlasku sunčevu, dođu na grob...“ Po sv. Jeronimu, to je naš dan: „Nazvan je dan Gospodnji upravo zbog ovoga: jer je taj dan Gospodin slavodobitan uzašao k Ocu. Pogani ga nazivaju dan sunca: pa, i mi ga nazivamo tim imenom; danas je, naime, sinulo svjetlo svijeta, danas se pojavilo sunce pravde čije nam zrake donose spasenje.“ Katekizam Katoličke Crkve podsjeća da toga, „prvog dana u tjednu“, što je nakon Uskrsa nedjelja, slavimo spomen-čin Isusova otkupljenja: „Nedjelja je u pravom smislu dan liturgijske zajednice, dan u koji se vjernici sastaju 'da slušaju Božju riječ i da sudjelujući u euharistiji vrše spomen-čin muke, uskrsnuća i proslave Gospodina Isusa te zahvale Bogu koji ih je uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih nanovo rodio za živu nadu'“ (KKC 1167).

Kada se slavi Uskrs?

Nicejski sabor 325. godine odredio je da se kršćanski Vazam slavi u nedjelju nakon uštapa (14. nisan) proljetnog ekvinokcija. Kada se u XVI. stoljeću dogodila reforma kalendara na Zapadu, dogodila se i razlika od nekoliko dana slavljenja Uskrsa u odnosu na Istok. 

Zanimljivost za kraj – zašto proslava Uskrsa u proljeće?

Proljeće mnogi smatraju najljepšim godišnjim dobom, a za židove je ono doba mladosti, buđenja i nove snage. Štoviše, ono je po njima i godišnjica stvaranja svijeta. No, Božji kriterij za datum najveće pobjede nad zlom imao je i druge smjernice, koje nam je protumačio sv. Euzebije: „Ovo vrijeme je ono isto što se pokazalo u času prvog stvaranja svijeta, kada je zemlja prvi put procvala i kad su se pojavile zvijezde. U to vrijeme je također Spasitelj čitavog svijeta slavio svoje otajstvo i kao velika zvijezda pojavio se da obasja sav svijet zrakama svoje religije...“ Vratimo li se u trenutak stvaranja Sunca na početku svijeta, takav prodor novoga svjetla u svijet možemo čitati i u uskrsnom jutru u kojem izlazi Uskrsli kao Sunce pravednosti. Euzebije nastavlja: „Krist je bio Jaganjac čije se tijelo očekivalo. Ali on je bio i sunce pravednosti, kada je božansko proljeće i spasonosna promjena učinila da ljudski život prijeđe od zla na dobro.“ Ćiril Aleksandrijski razrađuje ovu sliku proljeća i uskrsnuća: „Zajedno s travom i drvećem ponovno je oživjela i ona narav što vlada svime na zemlji. Hoću reći čovjek. Uistinu, doba proljeća donosi nam uskrsnuće Spasiteljevo, po kojemu smo svi preoblikovani u novost života, jer smo izbjegli raspadljivost smrti. Bilo bi stvarno nepojmljivo da sve vrste raslinja ponovno nađu svoj prvotni izgled, silom Božjom koja sve oživljuje, a da onaj zbog kojega je raslinje stvoreno, ostane neoživljen, bez ikakve pomoći Višnjega.“