DUHOVI; Zajedništvo u Duhu

Kroz povijest Crkve možemo nabrojiti ljude koji su, otvarajući se Isusovu Duhu, postepeno postali remek–djela toga Duha. Ti darovi kojih smo tako potrebni u našim slabostima i tjeskobama i mi pronalazimo za vlastito ispunjenje i spasenje. To je tajna Duhova, tajna Isusova dara svijetu za sva vremena.
Autor: p. Antun Volenik, SJ petak, 17. svibnja 2013. u 00:00

Uvijek sam vrlo kritičan prema onima koji, kada pišu o nekoj duhovnoj ili religioznoj temi započnu: sjedim ja tako na kavi s prijateljima… ili hodajući ulicom zapazio sam… Današnje prvo čitanje, opis silaska Duha Svetoga na apostole i njihov izlazak van, na trg i ulice, traži takav početak. Apostoli nisu imali crkve, katoličke masovne medije, molitvene zajednice, neke velike institucije, a iz sinagoga bi ih uglavnom izbacili nakon prve propovjedi. Imali su samo trg i ulice.

Ako danas malo prošetamo ulicama našeg lijepog Zagreb–grada u potrazi za nečim sličnim, osim obilja oglasa za jeftina putovanja i nastupe raznih glazbenika naći ćemo i na oglase ponekog pentekosnog propovjednika koji reklamira svoju crkvu i svoj način moljenja u Duhu Svetom te još poneku grupicu koja poziva na svoje molitvene sastanke i to je glede ulice i trga sve. Ništa posebno jako i spektakularno.

Pa ni ne treba biti. Iskustvo zajedništva u Duhu mi mladi i stari današnjice, samo ako smo se malo potrudili, mogli smo lako doživjeti. Prvo što mi na pamet pada jest susret mladih u Šibeniku prije koji tjedan. Zajedništvo je bilo gotovo opipljivo. Onom tko je bio prisutan na nekom od duhovskih bdjenja uz ovaj blagdan ne treba pisati ni “jutarnje” ni “večernje” propovjedi o tome što je zajedništvo i snaga u Duhu.

Ulica i trg – duh ovoga svijeta jasno će nam pokazati kako su to samo trenuci, euforija i kako smo u biti nedosljedni, često farizeji, i bez prave snage da nešto pomaknemo u sebi i oko sebe.

Bez problema bismo mogli sivim, crnim, kritizerskim tonovima opisat i naš grad i društvo i Crkvu. Osim što bi to bilo samo dio istine, tu zasigurno ne bi bilo Duha Božjega. Svaki put kad kukamo, crnjačimo ili smo indiferentni ubijamo i ono malo duha kojeg posjedujemo, a o otvaranju za primanje Isusova Duha da i ne govorimo. Zato vjernik preko ovog blagdana ne prelazi samo tako. Važnost ovog blagdana jest upravo u snazi, sili koju naviješta, u zboru, zajednici koju stvara i u darovima koje daruje.

Kao što je židovski blagdan Pashe dobio svoje ostvarenje u Isusovu uskrsnuću, Uskrsu, tako je i blagdan Pedesetnice dobio svoje ispunjenje u Duhovima. Pedesetnica je naime bila blagdan ispunjenja, punine, a slavila se na početku ljetnih žetvi. Već joj i naziv to sugerira. Židovi su u broju sedam gledali broj punine, a ovdje je sedam puta sedam plus taj dan. Taj blagdan Bog dakle bira za svoj poseban dar učenicima. Šum vjetra, snaga toga trenutka, drugi jezici. Ne znam koliko si, i da li uopće, možemo sebi išta od toga predočiti. Gospodin i danas daruje slične znakove, no iskustvo Duha na taj način ipak nije previše rašireno a još manje prepoznato kao poželjno.

Ono što svaki čovjek ima, ono što je svaki čovjek osjetio, jest iskustvo ljudske nemoći, straha, padova, mogli bismo reći ljudske nedovršenosti. Kao da nam nešto nedostaje da bismo bili uistinu kompletni ljudi. Učenici su itekako imali taj osjećaj i doživljaj. Da, bili su osposobljeni i zadovoljni mirnim, tihim i anonimnim životom neukih galilejskih ribara, ali za sve ono na što ih Gospodin zove, za živjeti ono što im je On govorio, oni su prilično nespremni i nesposobni. Iz generacije u generaciju ljudski rod i kršćani u njima osjećali su tu svoju nedovršenost na različite načine i bili gonjeni različitim problemima i iskušenjima. Ovdje se postavlja jedno logično pitanje: Kako je Bog, koji nas je stvorio iz ljubavi, koji je savršen i tako stvara, mogao dopustit ovu našu nedovršenost? Tko će nas od nje izbaviti i nadopuniti ju? Stvaranje svijeta, svemira, čovjeka, uzeto u najširem smislu, još nije dovršeno. Moj i tvoj život dokaz je tome. Mojim i tvojim rađanjem i razvojem stvara se novi svijet, uvijek različit za svakog čovjeka, poseban i jedinstven. Ako smo dovoljno iskreni prema sebi znamo da je ta istina o nama često prilično gruba i nezgodna. No ljudi poput tebe i mene čine ovaj svijet, čine kršćansku zajednicu i katolike u njoj. Kroz povijest Crkve možemo nabrojiti ljude koji su, otvarajući se Isusovu Duhu, postepeno postali remek–djela toga Duha. Ti darovi kojih smo tako potrebni u našim slabostima i tjeskobama i mi pronalazimo za vlastito ispunjenje i spasenje. To je tajna Duhova, tajna Isusova dara svijetu za sva vremena. Njegovo djelovanje i u našem mikrokosmosu i onom svevremenskom čini čovjeka više čovjekom.

Da se vratimo na početak ove priče – Apostoli su gonjeni (omiljena riječ sv. Pavla) Duhom izašli na trgove i ulice, njegovom snagom obratili tolike, proslavivši Isusovo ime. No oni su krenuli i vraćali se u gornju sobu, prostoriju gdje su slavili Posljednju večeru, gdje su u molitvi s majkom Marijom iščekivali toga Duha. Oni su se u tu prostoriju (i kasnije u slične širom svijeta) vraćali opet iz potrebe za zajedništvom i molitvom. Tu su nalazili onaj Isusov “Mir vama!” koga smo čuli u današnjem evanđelju. Isusov Duh uvijek će spajati, poticati na zajedništvo, davati snagu u tjeskobama i nutkati čovjeka da teži za višim darima vjere nade i ljubavi.

Duhovi su toliko povezani sa životom, s događajem: ako tu čovjek nešto ne vidi i ne osjeti, uistinu taj događaj postaje kao da je neki duh ili dim, raspline se i nestane. A gdje ćemo nešto vidjeti i doživjeti ako ne u svakodnevnom životu, na ulici, gdje svaki dan prolazimo.

Palma, 30. svibnja 2004.