Vikanje - razaranje odnosa između roditelja i djece

Najbolji način na koji možete pokazati da volite svoju djecu jest da ste uvijek spremni razgovarati i slušati.
Autor: Martina Šimunić ponedjeljak, 01. srpnja 2013. u 00:00

Nema roditelja koji nije vikao na svoje dijete. Ali rijetkost je pronaći roditelja koji će nakon vikanja krenuti na put praštanja, zatražiti ga od djeteta i primiti ga, osloboditi dijete nepotrebnog osjećaja krivnje, a sebi dati priliku ponovne plovidbe u mirnu i sigurnu luku zagrljaja i međusobnog razumijevanja.

Koliko će tko vikati ovisi o mnogim čimbenicima. Može se općenito reći da vikanju pribjegavaju ljudi skloniji ekstrenaliziranom ponašanju, koji svoje emocije jasno pokazuju u određenim situacijama te su bučniji i glasniji.  

Ovdje ne želim govoriti o ekstremnim i teškim životnim situacijama kada vikanje dolazi u paketu s vrijeđanjem, udaranjem i ponižavanjem na različite načine. Takva vrsta ponašanja trebala bi alarmirati na budnost savjest svakoga čovjeka. Vjerujem da je poziv policiji u tim slučajevima nužan početak rješavanja problema poznatog kao obiteljsko nasilje. U današnjoj kolumni želim govoriti o vikanju koje nije direktno povezano s obiteljskim nasiljem, već o vikanju koje je u mnogim obiteljima sastavni dio svakodnevnice te najčešće biran put rješavanju tzv. malih obiteljskih konflikata. Npr. u obiteljima gdje su braća i sestre jedno drugome do uha međusobni sukobi neizbježni su dio odrastanja. Ali za majku koja uz milijun obveza oko kućnih poslova čeka neki važan poslovni sastanak, pa onda svakodnevno sluša njihova prepucavanja tko je koga udario, tko je kome što uzeo, tko je koga uvrijedio, neće uspjeti u svakome trenutku zadržati mirnoću i strpljenje. Jednostavno će uletjeti u njihovu sobu, dobro se izvikati, pronaći dodatan razlog za njihovo ponašanje tipa: «Ne biste se toliko svađali da ste jučer pospremili sobu kako smo se dogovorili...» i izjuriti što je prije moguće iz kuće kako ne bi zakasnila na dogovoreni sastanak... A djeca slegnu ramenima i nastave sa svađom dokle god imaju vremena. Često ih u takvim svađama zaustavi upravo vrijeme. Vrijeme za ručak ili vrijeme za školu. I oni odoše kao da ništa nije bilo, a majka na važnom sastanku djelićem mozga prebire što se događa kući, jesu li se pomirili i izvršili svoje obveze...

Većina roditelja mašta o skladnom odnosu i prijateljskom odnosu s djecom, odnosu ispunjenom ljubavlju i razumijevanjem i teško se mire s dječjim svađama. Svađe su neizbježne i potrebne za normalni razvoj. U svađama s bratom ili sestrom dijete ispituje svoje sposobnosti i pokušava dosegnuti neke ciljeve i otkriti svoje osobne granice, rješava svoje probleme i postaje jače, uči kako dokazati svoju ideju i kako je braniti, ali također uči i prihvaćati poraz. Ukoliko roditelj pod silnim stresom svojih svakodnevnih obveza nema vremena shvatiti svađu kao sastavni dio odrastanja i stalnim vikanjem nastoji ugasiti vatru nesuglasica, dogodit će se upravo suprotno. Vatra svađe će i dalje tinjati. Problem će ostati neriješen.

Vikanje narušava djetetovu sliku o sebi

Vikanje ima veliku moć. Ono preplaši djecu. Djeca ne žele ljutite i nervozne roditelje. Brzo prekinu svađu samo kako bi mama ili tata bili opet mirni i zadovoljni. Ali posljedice tog kretkotrajnonog i prividno uspješnog rješenja su nevjereojatne.

Osim što negativno utječu na sliku o sebi, djeca uče isti model primjenjivati i u svojim vršnjačkim odnosima. Redovito biraju mlađu djecu za prijatelje i tlače ih vikanjem i naređivanjem jednako kao i njih njihovi roditelji. Agresija ulazi u socijalne odnose kroz nevidljive pore koje dijele obitelj od ostalog društva. Agresija se uvijek najprije događa u obitelji. Stres nam sprječava da uočimo kako se agresija lagano uvlači u naš životu upravo kroz vikanje.  

Svaki će roditelj naći razlog za pribjegavanje toj brzopoteznoj metodi odgoja. «Toliko sam ih puta upozorila», «jednostavno ne čuje» ...

Provedite jedan dan na dječjem igralištu ili u parku kao promatrač i uočit ćete da ukoliko roditelj ne vikne na svoje dijete, vikat će na drugo dijete. Sve što čini, čini u «dobroj» namjeri da zaštiti svoje dijete. «Sram vas bilo...» «Kako to razgovarate međusobno?....», «Opet si ga udario kamenom. Tko te je naučio tako se ponašati?».... «Brzo se ispričaj ili ću pozvati tvoju mamu na razgovor...».

Roditelji zaboravljaju da nemaju samo oni djecu. Uvijek iznova pokušavaju rješavati probleme vikanjem iza kojeg se krije opasna i nevjerojatno velika potreba za moći i kontroliranjem drugoga. Vikanje pretpostavlja da znamo što drugi misli. A, je li moguće znati što drugi misli?

Opasna pretpostavka za međuljudski odnos: znam što drugi misli

Moramo postavljati pitanja o tome što se događa, kako se netko osjeća da bismo se barem na milimetar približili tuđim mislima.

Sjećam se jednoga tate i njegovog bijesa kada je odlučio pozvati na red tuđu djevojčicu koja je već duže vrijeme maltretirala njegovu mlađu kćer. Kćer je dolazila zaplakana doma jer nije željela sa svojom sestrom ići na ritmiku gdje joj se netko ruga i naziva je pogrdnim imenima. Tata je bio spreman na vikanje i zahtijevao je razgovor s roditeljima djevojčice. Ipak, umjesto toga zapitao je najprije djevojčicu nasilnicu: »Zašto ti ne voliš moju kćer?» Ona je jednostavno odgovorila kako bi i ona htjela imati mlađu sestru, ali joj mama ne želi roditi. Tata je ostao iznenađen odgovorom. U njemu se rodilo suosjećanje i razumijevanje za djevojčicu «nasilnicu» i lako su prešli na dogovor kako riješiti problem. Naime, kćer je pristala biti «sestra» toj djevojčici. Problem s mlatretiranjem je nestao.

Odgovor je uvijek u odnosu, kontinuiranom procesu međusobnog razumijevanja, između roditelja i djece, ali i između roditelja i Boga

Agresija rađa agresijom, vikanje rađa vikanjem. Problemi se ne rješavaju. Uništavaju se odnosi. Odgovor je uvijek u odnosu, a ne u teorijama koje se usredotočuju na samo jedan element u rješavanju problema, poput genetskog ustrojstva, kognitivnih vještina ili novog postavljanja granica. «Ono što uistinu daje značenje svim dijelovima ove slagalice i što opisuje vaše dijete kao čovjekoljubivo i inteligentno ljudsko biće jest njegov odnos s vama» (Stanley Greenspan). Najbolji način na koji možete pokazati da volite svoju djecu jest da ste uvijek spremni razgovarati i slušati. Neki autori govore o usredotočenoj pozornosti. Ostaviti sve svoje poslove i na petnaestak minuta pustiti dijete da se žali i jadikuje nad svojim problemom, da pokaže ljutnju i nerazumijevanje (ponekad da izgovori i koju ružnu riječ), a da se pri tome ne osjeća nesposobnim i nevrijednim, od izuzetnog je značaja ne samo za vaš odnos, nego i za mentalno zdravlje cijele obitelji. U školskoj dobi gradite temelj za adolescentnu dob, kada ćete ćešće biti u situaciji da se vaše dijete ne slaže s vama. Lakše ćete tada dati prednost vašem međusobnom odnosu, nego htijenju da smo uvijek u pravu.  

Naravno, imam pred očima činjenicu da je pred roditeljem više odgovornosti i obveza. On za razliku od djeteta usredotočenu pozornost mora pružiti i sebi samome. Roditelj to najbolje čini kada je u meditaciji i razgovoru s Bogom. Gospodin razumije roditeljsku zabrinutost i stres. Gospodin poziva umorne i opterećene i obećaje im mir i odmor. A nisu li roditelji u silnoj brizi, zaokupljenosti brigom oko egzistencije za miran i uravnotežen život djece, najopterećeniji i izuzetno potrebni odmora? Ako naučite uslijed svakodnevnih obveza odvojiti vrijeme za klanjanje pred Presvetim Sakramentom i za susret s Gospodinom na misi, znat ćete i u dječjoj svađi zaustaviti se i petnaestak minuta odvojiti za razgovor i međusobno razumijevanje vas i vaše djece. Vikanje neće više biti vaša svakodnevnica, nego tek rijetki izbor kako zaustaviti međusobne strasti i nerazumijevanja.