A što je život, nego jedna velika želja!

Nitko nam ne može zabraniti želje i željeti. Ponekad ni ne biramo sami želje, nego ih stvore okolnosti. No, pazite što želite.
Autor: Zvonko Franc Photo: www.santabanta.com srijeda, 21. kolovoza 2013. u 12:55

Opet kasnim s kolumnom. Nije li to neodgovorno? Pitanje je koje me muči već nekoliko dana, ali iskreno, nikako da dođu prave riječi. Sad razumijem zašto se u biografijama nekih pisaca nalazi i detalj da su voljeli zaviriti u čašicu. Prije sam mislio da su to napisali zlobni pisci biografija kako bi diskreditirali one o čijem životu su pisali, no, izgleda da je taj detalj bitan da bi se pokazao izvor nečije inspiracije. Ne bojte se, za ovo što pišem u ovoj kolumni nisam konzultirao alkohol. Nakon puno pokušaja, sjetio sam se jedne priče koju bih volio podijeliti s vama. Možda vam pomogne da se riješite ponekih muka i tjeskoba, jer željeti nije samo lijepo, nego zna biti vrlo mučno, a ponekad i smrtonosno.

Uh što sam ja sve želio u životu! Zbog nekih sam želja bio, kako da to napišem - satran i gadno razočaran. A posljedice nekih želja čovjek se ne može riješiti za cijelog svog hoda ovom suznom dolinom (postoje i suze radosnice, zato volim ovaj termin). Za pravo, cijeli čovjekov život jedna je velika želja. Samo postojanje dugujemo želji, ako već ne roditelja, jer danas i toga ima, a ono barem nekog bližnjeg. Pa i sam čovjek je u Božjim mislima nastao kao želja.

Na što li je Stvoritelj mislio kad je stvarao čovjeka? Što li ga je potaklo da udahne Dah Života u krhkost ljudskog tijela. Ljubav – uporno je ponavljao Isus i to posvjedočio svojom žrtvom na križu.

Jedan sugovornik ljetos mi je uporno htio dokazati da Bog ne postoji, jer da postoji ne bi dopustio patnju malene dječice diljem svijeta. Nisam nalazio dovoljno mudre argumente kojima bih odgovorio na te njegove želje. Saslušao sam ga i šutio, jer u toj njegovoj zajedljivosti, nije bilo nikakve zlobe, nego, u dubini, istinska želja i čežnja za Ocem. Ocem koji ne može dopustiti da njegova djeca pate. Osjećao sam to u tim njegovim riječima, pa sam izabrao radije šutnju. Je li on u toj mojoj vjerničkoj šutnji prepoznao moj poraz i dokaz da je u pravu, ne znam. Znam samo da je od zajedljivog čovjeka s početka poznanstva na kraju postao ugodan sugovornik s kojim je bilo zanimljivo raditi na +35 stupnjeva u tvorničkim halama Volkswagena Slovakia.

A što ako je u pravu? Možda Bog zaista ne postoji? Užasava vas postavljanje takvog pitanja? Ne bi smjelo. Ono je sastavni dio života, a posebno onog vjerničkog. To je trenutak kojem bismo najbolje mogli prispodobiti onaj kad se čovjek osamostali od svojih roditelja i započinje svoj vlastiti životni put. To je trenutak  najveće čovjekove slobode, u kojem je Bog najprisutniji. Nikad nam Bog nije bliži no u tom trenutku. Jer, ne zaboravite – Bog je Otac. Vi koji ste roditelji znadete što to znači, a vi koji niste, želim da to postanete i saznate. Zapravo, već se radujem s vama!  A, evo i priče:

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i  uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“

Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj  s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.


P. S. Nitko nam ne može zabraniti želje. Ponekad ih mi sami ni ne biramo, nego ih stvore okolnosti. No pazite što želite. Ako i krivo želite, kad to shvatite sjetite se, poput rasipnog sina iz Isusove prispodobe, da niste ostavljeni i sami. Tu je Otac koji vas traži.