Sveci nas uče živjeti obiteljske odnose

Od svetaca učimo kako biti ljudi u našem pozivu, našem staležu. Kao roditelji, kao muževi i žene. Od njih učimo da odnos nije "biti za nekoga", nego "biti s nekim".
Autor: Martina Šimunić Photo: www.aoacademy.com utorak, 01. listopada 2013. u 10:52

Nema čovjeka koji svoj identitet veže uz kršćanstvo, a da ozbiljno, barem jednom u životu, ne poželi proučavati životopise svetaca. Ne zaviriti u blago koje Crkva ima skriveno na nebu, ne pomisliti na silnu vojsku svetih duša i put koji ih je doveo u Božanski zagrljaj, znači zatvoriti svoje srce Božanskoj pedagogiji, nježnosti i strpljivosti kojom Bog želi svakoga od nas voditi upravo tim putem. Neovisno o staležu koji smo izabrali, neovisno o tome jesmo li u braku ili smo izabrali posvećeni život, upoznati svetost kao da je jedini put k svetosti. Čini se nebrojeno puta kako je svetost najteže otkrivati upravo u bračnom suživotu. A zapravo zaboravljamo da su sveci na nebu jednako tako bili nečija djeca i živjeli u obitelji, promatrali, proživljavali i udisali i tu «muku» bračnog života svojih roditelja.  Što je to što su sveci naučili od svojih roditelja? Možemo navesti neke primjere iz djetinjstva nekih nama dragih svetih zagovornika na nebu. Prvog listopada slavimo blagdan Male Terezije od Djeteta Isusa, koju je blaženi Ivan Pavao II. (a i Njega će Crkva uskoro svečano proglasiti svetim) prozvao učiteljicom Crkve, a najnoviji Katekizam pun je upravo njezinih citata, svetice koja je svojm životom vratila čast malim krepostima našeg svakidašnjeg života. Pokazala je kako posve predan u Božju volju, bez očekivanja čudesa i nadnaravnih objava, živjeti poniznost, poslušnost, siromaštvo, čistoću, požrtvovnost i jednostavnost srca. Pokazala je kako živjeti povezanost s Bogom. Upravo je ona svjedočila ovako: “Dosta mi je bilo promatrati mog oca kod molitve pa da vidim kako se mole sveci.” Majku je izgubila veoma rano, ali promatrajući i nju učila je što znači živjeti s Bogom i s drugima. U mjesecu rujnu slavili smo i blagdan poznatog sveca i mističara iz Pietralcine, padra Pia. Čitajući životopis toga sveca o nevjerojatnim darovima i čudesnim znakovima Božje prisutnosti i patnje ucijepljene u Gospodinu, iz koje onda teku vode ljubavi za bližnjega i Boga, nemoguće je ne zastati i ne pitati se kako su to roditelji obrađivali zemlju (čitaj: dušu svoga sina) u kojoj je niknuo ovaj od Boga toliko ljubljeni cvijet. Čovjek odmah pomisli kako mora da su i roditelji padra Pia bili posebni, mora da su i oni zaslužili čast oltara kao i roditelji Male Terezije. A onda se iznenadiš kada pročitaš da je otac sinu na smrtnoj postelji umro na rukama pomirivši se s Bogom jer je konačno ispovijedio nevjeru prema majci malenog Francesca (padra Pia), putujući po svijetu i zarađivajući mukotrpno za svoju obitelj. Tada ponovno shvatiš kako je svetost jednostavna. Ne treba bježati od patnje jer je upravo muka svakodnevnice put k ljubavi, a živjeti ljubav i znati prenositi Ljubav praštajući jest svetost. Poput Alojzija Stepinaca, Miroslava Bulešića... Vratimo se na padra Pia. Njegov odnos s majkom opisuje ono što mislim da mnogi današnji mladi ljudi zaboravljaju. Kako biti svoj i razumijeti  Isusove riječi «tko ne može ostaviti oca ili majku, sestru ili brata, nije me dostojan», a da ne razoriš, nego, dapače, da odnos sa svojim roditeljima još više osnažiš i ojačaš? Razumijem da nije uvijek moguće ostvariti ovaj ideal, ali ići prema njemu može svatko. To je izbor pred svakim od nas. Koliko je puta majka padra Pia došla k njemu u samostan tražeći sinovljevu blizinu pokušavajući progovoriti nekoliko riječi s njime, a onda bi je on, gledajući iz perspektive ovoga svijeta, «okrutno i grubo» odvratio od bilo kakva razgovora. Ona bi plačući izlazila iz samostana.  I uvijek se iznova vraćala. A onda je jednom klečeći pred njim pokušala poljubiti mu ruku, a on je samo odgovorio: «Mai! Il figlio deve baciare la mano alla mamma, e non il contrario!» (Nikada! Sin treba ljubiti majčine ruke, a ne obratno!).

I zato ovaj put zapravo želim pisati o razdoblju kada čovjek sam postane otac ili majka, a u isto vrijeme zaboravi roditeljstvo koje ga je oblikovalo i u kojem ga je Bog prepoznao i pozvao. Mladi bračni parovi često ne znaju što će sa svojim roditeljima. Između njih kao prepreka postavljen je ne samo generacijski jaz, nego i prevelika očekivanja. Jedni i drugi trebaju pomoć. Ne traže je i ne razgovaraju o njoj. Opet zaboravljamo da su sveci na nebu jednako tako bili nečija djeca i živjeli u obitelji, promatrali, proživljavali i udisali i tu «muku» obiteljskog života. Opet postavljam pitanje - što od njih možemo naučiti? Ali, prije odgovora pogledajmo u čemu se sastoji muka dviju generacija.

Muka različitih shvaćanja djece i roditelja

Mladi očekuju sljedeću pomoć - treba financijski stati na noge, izgraditi dom, ići na posao, rađati i odgajati djecu. U današnje doba recesije i svakojakih gospodarskih kriza za mlade i zrele ljude gotovo je nemoguće preživjeti bez roditeljske pomoći. Što se događa s druge strane? Oni su donekle svjesni da njihova djeca ne mogu bez njih, ali su i ljuti na cijeli svijet, na zakone, gospodarstvo i općenito državu koja ne omogućuje njihovoj djeci uvjete za samostalnost u kojoj se oni neće morati toliko oslanjati na njih. Stariji bi putovali, sklapali nova prijateljstva, upoznavali do sada neistražene krajeve, a ne razmišljali o tome kako će njihova djeca spojiti mjesečno kraj s krajem. Te mnoge neizrečene želje i očekivanja na svim razinama počinju razarati odnose. Plodno su tlo «ričućem» oko  nas. Taj «ričući» traži rane iz nekih prijašnjih godina ili se hvata na osobne propuste i promašaje, neispovijedane grijehe i onda nastane kaos u kojima mladi optužuju stare, a stari optužuju mlade. Nitko ni s kim ne razgovara o željama i očekivanjima. Ponekad čak stariji, kada već imaju «sreću» da su njihova djeca izašla iz rodnoga doma, udala se i imaju djecu, trpe sindrom «napuštenog gnijezda», a da uopće nisu svjesni što im se dogodilo. Djeca ih onda traže lovu i svakodnevno čuvanje klinaca, a oni se osjećaju još neshvaćenijima i odbačenijima. Stariji počinju patiti od nečega što bi se moglo definirati kao anksiozni separacijski poremećaj. Koja ironija!. Taj poremećaj specifičan je za najranije djetinjstvo kada dijete nije razvilo psihičku spremnost da se može nositi s odvojenošću od roditelja pa aktivira svoj kreativni sustav opstanka na najbolji mogući način koji zna, a koji je najčešće samodestruktivan.

Zašto sveci nisu samodestruktivni? Zašto sveci ne biraju ponašanja koja će ih odvojiti od ljudi koje vole?

Nevjerojatno je koliko smo samodestruktivni u krizama. A pogledajte u svece! Oni nikada ne biraju samodestruktivna ponašanja i ponašanja koja ih udaljuju od ljudi koje vole. Kada i biraju post i žrtvu to nije samodestruktivno i usamljujuće, nego ispunjavajuće jer se na taj način približavaju onome koga žele i za kime čeznu. Oni su otkrili da pravi odgovor leži u povjerenju koji dajemo Stvoritelju. Oni znaju da je rješenje u razmatranju Gospodinova života i upoznavanju njegovih kreposti. Oni se ne bune kada Isus kaže «tko ne ostavi oca i majku, sestru ili brata poradi mene, nije me dostojan». Oni znaju da biti svoj znači biti Božji jer dobit ćeš stostruko, ako si spreman na žrtvu, promišljanje i djelovanje, bilo u molitvi, bilo u radu. Sveci ne šute. Njihova su očekivanja jasna. Oni ih izgovaraju i ne bježe od njih. Ponekad ih druga strana s kojima dijele ta očekivanja ne razumije. Ali se ne boje jer nije bitno razumije li ih i prihvaća čovjek, nego jesu li ta njihova očekivanja i želje u skladu s Božjom voljom za njih. Od svetaca učimo kako biti ljudi u našem pozivu, našem staležu. Kao roditelji, kao muževi i žene. Od njih učimo da odnos nije «biti za nekoga», nego «biti s nekim».

Komunikacija o očekivanjima i željama, koje mladi roditelji moraju izgovarati sa svojim starijima bakama i djedovima, nije samo razgovor. Ona ja više od razgovora. Ona je biti to što jesi. Bez straha da nećeš biti shvaćen. Dovoljno je da te Bog shvaća i prihvaća.