Ne boj se, Josipe

Ovogodišnja svetkovina sv. Josipa nosi posebnu simboliku. Na taj dan navršava se godina dana nastupa pape Franje na Petrovu stolicu. Tada još nismo mogli ni pretpostaviti, ali sada vidimo i znamo da je on, neupadljivo i diskretno, toliko „josipovski“ koliko je bl. Ivan Pavao II. bio marijanski.
Autor: p. Antun Volenik, SJ Photo: ncronline.org subota, 22. veljače 2014. u 10:28

Preuzeto iz Glasnika srca Isusova

I da ne bi bilo zabune: papa Franjo posjeduje nježnu i prisnu marijansku duhovnost – pokazao je to i svojim (tako tipično iznenadnim) odlaskom u baziliku Sv. Marije Velike (Salus populi Romani) s malenim buketićem cvijeća u čast drevnoj bogorodičinoj ikoni. No sv. Josip nedvojbeno obilježava prvu godinu pontifikata novoga pape.
 
Nježna zaštita
 
Prisjetimo se malo: svetkovina sv. Josipa, 19. travnja 2013., Trg sv. Petra, Rim. Kada danas čitamo njegovu nastupnu propovijed možemo, između ostalog, primijetiti dvoje. Papa naglašava zaštitničku ulogu sv. Josipa, ali ne samo kao tjelesnog zaštitnika sv. Obitelji, Isusa i Marije, već  - kako je to naglasio bl. Ivan Pavao II.   - zaštitnika Isusova mističnog tijela Crkve. Ta trajna zaštitnička Josipova uloga jest ono za što je papa molio za sebe i za sve nas. Svi smo pozvani na zaštitu tog blaga kojeg nosimo kao pojedinci i kao Crkva, Krista koji se s povjerenjem, kao malo dijete, u jaslama prepušta u naš zagrljaj i želi ući u naše srce. U odlučnoj i snažnoj osobnosti sv. Josipa papa otkriva puno nježnosti i već tada poziva sve nas da se ne bojimo nježnosti i bliskosti prema svima a osobito rubnima. Mnogi tada, uključujući i pisca ovih redaka koji je tada „uživo“ pratio sve ove događaje, nisu ni slutili koliko će taj novi Sveti Otac ići daleko u ljubavi i nježnosti prema rubnima (pod raznim vidicima). Ubrzo nam je i pokazao tu josipovsku nježnost: prvi u nizu poljubaca malenima (na toj misi jednoj hendikepiranoj osobi), pranje i ljubljenje nogu maloljetnih zatvorenika (sjećamo se i jedne porijeklom iz Srbije), krštenje djeteta čiji roditelji nisu crkveno vjenčani… .

No vratimo se još malo na riječi propovijedi. Na pitanje kako je sv. Josip ispunjavao svoju zaštitničku ulogu papa je odgovorio: diskretno, ponizno i tiho. Kako znamo, evanđelja nam ne otkrivaju niti jednu jedinu Josipovu riječ. U današnje vrijeme kada je riječ doživjela tešku inflaciju, kada je toliko puta, osobito kroz medije zloupotrebljavana, izlažirana, papa je odlučio govoriti izravno, kratko, jednostavno, često bez papira i složenih teološko kompliciranih ili diplomatski odvaganih rečenica i izraza. Govori često više gestom i primjerom nego riječju i naučavanjem. To je rizično i opasno kada si pod svijetlom i sklonih, a osobito nesklonih reflektora. No, upravo je to „vjera rizika“ na kakvu je bio pozvan sv. Josip.

Konačno, tu je još jedna odlika svetog zaštitnika – siromaštvo i jednostavnost. Isus nije odrastao kao beskućnik, ali zasigurno jest u popriličnoj jednostavnosti puno bliži siromašnima nego bogatima. Na svom prvom susretu s novinarima, ostavivši papire, papa Franjo je spontanim riječima objasnio kako je izabrao ime Asiškog siromaška te iz srca zavapio: „Ah, koliko bih volio siromašnu Crkvu i za siromašne!" I opet nije ostao samo na riječima ili upiranju prstom u nekog drugog. Odlučio se ostati u Domu sv. Marte koja je u usporedbi s Apostolskom palačom uistinu papina Nazaretska kućica u kojoj se on, očito, najbolje osjeća. Ali i svjedoči i uznemirava. Svojim životnim stilom, izborom „rabljene“ liturgijske odjeće, izborom automobila i tolikim drugim, naoko sitnim, detaljima podsjeća na jednostavnost i bliskost siromašnima.

Nedavno je u Zagrebu održan Svećeničko pastoralni tjedan s naslovom „Siromašna Crkva – Crkva za siromašne u novoj evangelizaciji“. Jedan od predavača dotaknuo se i jedne zanimljive inicijative s kraja II. vatikanskog koncila. Skupina biskupa (među kojima i naš Frane Franić kao jedini iz zemalja komunističkog bloka) objavljuju izjavu u kojoj se potpisnici između ostalog obvezuju na: „Odricanje od bogatstva Nastojat ćemo živjeti običnim životom kojim živi naš narod s obzirom na stanovanje, hranu, prijevozna sredstva (…) Nećemo posjedovati ni pokretna ni nepokretna dobra ni bankovne račune na vlastitom imenu (…) Nastojat ćemo da nas se ne naziva, bilo usmeno bilo pismeno, imenima i naslovima koji znače veličinu i moć (…) Odricanje od privilegija: Izbjegavat ćemo u našem vladanju i u našim društvenim odnosima sve privilegije i sve prednosti koje uživaju bogati i moćni (…) Tumačit ćemo našim vjernicima da su njihovi darovi koje daju crkvama ili crkvenim ustanovama dio bogoštovlja, apostolata ili socijalne akcije (…) Posvetit ćemo u prvom redu svoje vrijeme apostolatu i pastvi radnika i siromašnih slojeva naroda, a da to ipak ne škodi drugim slojevima u biskupiji (…) Karitativni i socijalni rad: Obvezujemo se da ćemo živjeti, zbog pastoralne ljubavi, u zajednici života s našom braćom u Kristu svećenicima, redovnicima i laicima tako da naš život bude doista služenje drugima (…) Trudit ćemo se da u svijetu zavlada pravedniji socijalni poredak, dostojan sinova čovječjih i sinova Božjih …” (F. Franić, Iz moje koncilske bilježnice. Crkva siromaha, Crkva u svijetu, 1. (1966), 2. str. 51-52). Papa kao rimski biskup nastoji slijediti i ispuniti važne zaključke Koncila, ali eto čini se i ovakve – neformalne, a tako značajne i znakovite. Molimo i za njega i za cijelu Crkvu da nam zagovor i primjer sv. Josipa uistinu bude vodilja prema jednostavnosti, ljubavi i predanom radu Nazerstskog doma. Samo takva Crkva može prebroditi i sadašnja iskušenja, progone, prepredene Herode i prepoznati svog malenog kralja skrivenog u jaslama, iznakaženog na križu i zasljepljujući pobjedonosnog u Uskrsu.

Arhiva članaka