Odgovara:

s. M. Tarzicija Čičmak

nedjelja, 28. rujna 2014.

Poziv

Možete li mi reći na koji način ste osjetili da je život u samostanu Vaš životni poziv? Kako to prepoznati, i ostati ustrajan u toj odluci s obzirom da smo mi ljudi i promijenjiva bića, nekada odlučimo, a nekada žalimo zbog odlučenog. Hvala

Osjetiti da imaš duhovni poziv slično je zaljubljenosti. Osjetiš da je to ono pravo; ne postoji odmah ta sigurnost, tražiš, provjeravaš, s radošću zamišljaš sebe kao redovnicu, redovnika ili svećenika, postaje ti blisko i privlačno sve povezano s time: samostan, habit, spremnost na žrtvu i odricanje, produženi boravak u crkvi, u tišini, u molitvi… Barem je to bilo moje iskustvo. Duhovni poziv nije kao neka naljepnica koju iznenada otkriješ na sebi, da ti ju je netko prilijepio. To je Božji dodir tvoje duše, susret. I lako ga je prepoznati. Naravno, nismo uvijek spremni odmah povjerovati u to, bježimo, postavljamo tisuću pitanja, ali dok se ne odgovori na Božji poziv, u duši je nemir. Mi smo, istina, nestalni, nesigurni, neodlučni. No vježbamo se u ustrajnosti, vjernosti zadanoj riječi, molimo Gospodina za tu milost, osiguravamo si vrijeme za prisni susret s Gospodinom. U mojoj zajednici ima sestara u dubokoj starosti, a ima i mlađih. Bodrimo jedne druge da ustrajemo, radosno i predano.