Odgovara:

p. Antun Volenik

utorak, 07. travnja 2015.

Ateizam u obitelji

Hvaljen Isus i Marija. Imam jednu situaciju u obitelji koja me jako pogađa i nisam sigurna kako postupiti. Od malena sam katolkinja i zaista svoju vjeru smatram Božjim darom i u njoj vidim mnogo i bez nje ne bih mogla. Može se reći da sam jako „uporna“, čitam o svojoj vjeri, čitam Bibliju, trudim se što češće moliti, idem na misu gotovo uvijek. Grešnica sam, to je jasno, ali se trudim koliko je laiku moguće i ne ulazim u problematiku koju bi bolje bilo prepustiti nekom svećeniku ili teologu, ali volim „braniti“ svoju vjeru u svijetu u kojem ateizam sve više raste. Imam prijatelja koji nisu vjernici i nemam problema razgovarati s njima o vjeri i braniti svoju vjeru pred njima, ali nedavno me pogodilo da je taj ateizam došao i u moju obitelj i to me razoružalo, ne u vjeri, ali kao da ne nalazim riječi kojima bih argumentirala svoju vjeru i sve se svede na to da nemam riječi na njihove pogrde o prvenstveno Crkvi (npr. inkvizicija i sl.), jednostavno, ne mogu pronaći što im reći, a kasnije se sjetim što sam trebala reći. Cijela situacija me pogodila. Riječ je o mojoj sestri koja tvrdi da „vjeruje u Boga, ali ne u Crkvu“ (muž joj je ateist). Kada sam joj pokušala objasniti da je Crkvu ustanovio sam Krist i da to piše u Bibliji, njen odgovor bio je da ne vjeruje ni u Bibliju, da su nju pisali ljudi i slično. Sestra je uvijek imala neke „mušice“ oko religije, ali ovo je bio prvi put da smo o religiji otvoreno razgovarale i potpuno sam se šokirala. Ne trebam ni spominjati da mi je tokom razgovora nekoliko puta rekla da sam „isprana“ i da „nisam normalna“. Doslovno je cijeli Božić ispunjen njenim ismijavanjem Krista i moje vjere. Ovo je prvi put da se to događa tako otvoreno i zaista me pogodilo jer se radi o članu moje obitelji kojeg volim, a odjednom se tako otvoreno pojavio taj stav. Jako me boli jer ne znam kako da se postavim. Molim vaš savjet. H.H.

Foto: youne.com

Poštovana,

Na početku isprika (i u ime uredništva i u moje vlastito) što je vaše pismo tek sada došlo na red no bolje ikada nego nikada… Čitajući ga osjetio sam se i osobno involviran jer se prije nekoliko mjeseci slična situacija dogodila i u mojoj obitelji. Jedan rođak stavio je na svoj profil posprdnu sliku jednog našeg poznatog svećenika i bilo je pitanje kako reagirati a da se ne povrijede složeni obiteljski odnosi. No jasno mu je rečeno – ti imaš slobodu iskazivati svoje mišljenje kako hoćeš, no ta slika je uvredljiva i želim da znaš da me vrijeđa…. Kada netko „otpadne“ od vjere on često time izražava i neku svoju duboku (aktivnu ili pasivnu) agresivnost koja u svom začetku često seže u puno dublje razine od etiketiranja „ispranog mozga“, „normalnosti“ i „nenormalnosti“. Iako je to teško, jer se osjećamo izdano od najbližeg u obitelji, treba vidjeti koji su pravi razlozi i što se zapravo odbacuje: Bog kao Otac, Stvoritelj, Crkva, svećenstvo, moralni zahtjevi, nešto od toga ili sve skupa? U vjernički tradicionalnim obiteljima odbacivanje  vjere i često čak agresivni napadi na nju znaju biti zapravo krik protiv nezrelih ili čak toksičnih odnosa u toj obitelji koji se kose s zasadama i prividnim življenjem i ispovijedanjem vjere. Sve u svemu budući da je od početnog šoka prošlo već dosta vremena nadam se da ćete uspjeti nadići ono tipično – tko je prav, tko je kriv, pokazati sestri da je ne odbacujete i ne sudite zbog bilo koje životne odluke te nastaviti autentično kršćanski živjeti nudeći joj primjer kako vjera jest za „lude i nenormalne“, ali samo u očima ovoga svijeta koji i onima koji ih vrijeđaju pružaju ruku dijaloga i oproštenja.

Božji blagoslov