Kršćanin bez hrabrosti beskoristan je kršćanin

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Današnja kateheza posvećena je trećoj od četiri stožerne krjeposti, a to je jakost. Pođimo od toga kako ju opisuje Katekizam Katoličke crkve: ''Jakost je moralna krepost koja u poteškoćama osigurava čvrstoću i postojanost u traženju dobra. Jača odluku da se odupre iskušenjima i prevladaju prepreke u moralnom životu. Krepost jakosti čini čovjeka sposobnim nadvladati strah, čak i od smrti, te se suočiti s kušnjama i progonima" (br. 1808).

Ovo je "najborbenija" vrlina. Ako je prva od glavnih, stožernih krjeposti razboritost, prije svega bila povezana s čovjekovim razumom, pravednost se smjestila u volji; ovu treću vrlinu skolastički autori često povezuju s onim što su stari nazivali "razdražljivim, naglim apetitom". Antička misao nije zamišljala čovjeka bez strasti: bio bi kamen. To ne znači da su strasti nužno posljedica grijeha, no one moraju biti odgajane, usmjeravane, pročišćene vodom krštenja, ili bolje rečeno vatrom Duha Svetoga. Kršćanin bez hrabrosti, koji svoju snagu ne priklanja dobru, koji nikome ne smeta, beskoristan je kršćanin. Isus nije blijedi i kiseli Bog koji ne poznaje ljudske osjećaje. Naprotiv. Suočen sa smrću svog prijatelja Lazara, briznuo je u plač; a Njegova strastvena duša odražava se u nekim Njegovim izrazima, kao kad kaže: ''Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!''  (Lk 12,49); pred trgovanjem u Hramu snažno je reagirao (usp. Mt 21,12-13).

No, potražimo sada egzistencijalni opis ove vrlo važne vrline koja nam pomaže donositi plodove u životu. Stari – i grčki filozofi i kršćanski teolozi – prepoznali su dvostruko usmjerenje u vrlini hrabrosti, pasivno i aktivno.

Prvo se odnosi na našu nutrinu. Postoje unutarnji neprijatelji koje moramo pobijediti, a koji se zovu potištenost, tjeskoba, strah, krivnja: sve sile koje se komešaju u nama i koje nas u nekim situacijama paraliziraju. Koliko boraca poklekne prije nego što uopće započne izazov! Jakost je pobjeda prije svega protiv nas samih. Većina strahova koji se javljaju u nama su nestvarni, i uopće se ne ostvaruju. Bolje je onda zazvati Duha Svetoga i suočiti se sa svime strpljivom jakošću: jedan po jedan problem, koliko smo sposobni, ali ne sami! Gospodin je s nama, ako se uzdamo u Njega i iskreno tražimo ono što je dobro. Tada u svakoj situaciji možemo računati na Božju providnost koja nam je štit i oklop.

Tu je i drugi smjer kretanja krjeposti jakosti, ovaj put aktivnije prirode. Osim unutarnjih kušnji postoje i vanjski neprijatelji, a to su životne kušnje, progonstva, poteškoće koje nismo očekivali i koje nas iznenađuju. Zapravo, možemo pokušati predvidjeti što će nam se dogoditi, ali stvarnost je velikim dijelom sastavljena od nesagledivih događaja, a u ovom moru našu barku katkad valovi bacaju. Jakost nas tada čini ustrajnim mornarima koji se ne plaše i ne obeshrabruju.

Jakost je temeljna vrlina jer ozbiljno shvaća izazov zla u svijetu. Netko se pravi da ne postoji, da je sve u redu, da ljudska volja nije ponekad slijepa, da se u povijesti ne bore mračne sile koje donose smrt. No, dovoljno je prolistati povijesnu knjigu, ili na žalost čak i novine, da se otkriju grozote kojih smo djelomično žrtve, a dijelom sudionici: ratovi, nasilje, ropstvo, ugnjetavanje siromašnih, nikad zacijeljene rane koje još uvijek krvare. Vrlina hrabrosti nuka nas da na sve to reagiramo i viknemo čvrsto "ne". Na našem udobnom zapadu, koji je sve pomalo razvodnio, koji je put savršenstva pretvorio u jednostavan organski razvoj, koji nema potrebe za borbama jer se sve čini isto, ponekad osjećamo zdravu nostalgiju za prorocima. Ali neugodni i vizionarski ljudi vrlo su rijetki. Treba nam netko tko će nas zbaciti s mekog mjesta u kojem smo se smjestili i natjerati nas da odlučno ponovimo svoje "ne" zlu i svemu što vodi u ravnodušnost.

Tako ponovno otkrijmo Isusovu snagu u Evanđelju i naučimo ju iz svjedočanstva svetaca i svetica.