Hrvatsko planinarstvo ima dugu i zanimljivu tradiciju. Počeci sežu u 16. stoljeće kada je Petar Zoranić Ninjanin 1536. napisao' 'Planine'', prvu knjigu o planinama u povijesti svjetske književnosti, a istovremeno i prvi hrvatski izvorni roman. Tri stoljeća poslije Ilirski preporod probudio je želju za upoznavanje duhovnih, kulturnih i prirodnih ljepota domovine. Učiteljica i književnica Dragojla Jarnević bila je prvi hrvatski alpinist te je u svome Dnevniku opisala uspon na stijenu Okića u Samoborskom gorju.

Sustavno bavljenje planinarstvom počelo je 15. listopada 1874., kada je u Zagrebu osnovano Hrvatsko planinarsko društvo, kao deveto u Europi. Začetnik, pokretač svega, bio je doktor Đuro Pilar, osnivač znanstvene mineralogije i geologije Sveučilišta u Zagrebu, kojeg je oduševila zamisao mladog upravnog činovnika Bude Budisavljevića o osnutku planinarskog društva.

Prvi planinarski djelatnici bili su mnogi tadašnji znanstvenici i kulturni radnici. Prvi predsjednik društva bio je dr. Josip Šloser-Klekovski – liječnik, botaničar i entomolog, zatim su se tu našli mnogi znameniti članovi poput ilirca enciklopedista Ljudevita Vukotinovića, zoologa Spiridona Brusine, mineraloga i petrografa Mije Kišpatića, geografa Petra Matkovića te književnika Augusta Šenoe.

Tridesetak društvenih povjerenika djelovalo je u mjestima koja su bila polazišta na obližnje planine. Priređivani su izleti, obilježavani planinarski putovi, građena prva skloništa. Već 1877. na Sljemenu je sagrađen vidikovac - drvena piramida. Godinu dana poslije Zagrebačka gradska općina podiže i lugarsku kuću, prvu u Hrvatskoj. Uskoro se diljem Hrvatske osnivaju planinarska društva, postavljaju se temelji speleologiji, gorskoj službi spašavanja i vodičkoj službi. Planinarenje tako postaje stilom života mnogih zaljubljenika u prirodu, željnih divnih pejzaža i zdravog života na čistom planinskom zraku.